Doc.dr. sc. Gordana Buljan Flander radeći na ostvarenju svoga cilja, gotovo usput, postigla je i iznimnu karijeru. Ipak, još nije sve gotovo…
– Ovo čime se bavim nije samo posao, nego misija. Ne mogu zatvoriti vrata ordinacije u 16 sati i prestati misliti na djecu s kojom sam taj dan radila. Inače, nisam uopće managerski tip, nego sam u želji da ostvarim ideje o tome kako bolje štititi djecu otkrivala koji su mi kontakti potrebni. U tome su mi pomogli moji profesori u Americi. Tijekom sedmogodišnje specijalizacije naučili su me da treba surađivati s medijima koji kroje javno mnijenje i s političarima koji kroje zakone te na taj način problemima pristupati proaktivno. Kad imaš ideju koju hoćeš ostvariti, to doista nije teško, – otkriva nam tajnu svog uspjeha ugledna psihologinja, ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba.
Od dubrovačkog djetinjstva do „Hrabrog telefona“
Još kao djevojčica u Dubrovniku željela je biti dječji psiholog, a odmah po završetku studija na zagrebačkom Filozofskom fakultetu počela je raditi na Klinici za dječje bolesti Zagrebu u Klaićevoj. Na istom je radnom mjestu dječjeg psihologa ostala dvadeset dvije godina, do 2002. godine kada je osnovala i postala ravnateljicom Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba, prve i do danas jedine takve ustanove u Hrvatskoj i u ovom dijelu Europe.
Zaštitom zlostavljane i zanemarene djece počela se baviti početkom 90-ih, da bi 1997. godine osnovala jednu od danas najprepoznatljivijih nevladinih udruga – „Hrabri telefon“. Iako sebe uopće ne doživljava managerskim tipom, uspješno rukovodi timom od 32 zaposlenika Poliklinike, te s još četvero zaposlenih i stotinjak volontera u „Hrabrom telefonu“.
– Ne mislim da sam išta žrtvovala za karijeru. Istina, nekada spavam onoliko koliko si mogu dozvoliti, a nekada koliko mi treba, ovisno o količini posla koji trebam obaviti. Kada sam pisala disertacije i kad pišem znanstvene radove, knjige i pripremam predavanja, uglavnom to radim vikendom i do kasno u noć. Volim raditi s ljudima, organizirati posao i planirati aktivnosti. Nastojim posao ne ostavljati za sutra.-
Poliklinike u Dubrovniku i Zadru
Uz posao i dvije kćeri, doktorirala je i postala docentica, pa predaje studentima Hrvatskih studija, Filozofskog fakulteta u Osijeku i postdiplomcima Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Objavila je niz znanstvenih i stručnih radova i knjiga, a poseban je trud uložila u podizanje javne svijesti o pravima djece. Sigurno je jedna od najzaslužnijih za sadašnji senzibilitet za zaštitu djece te za uspostavljanje institucije pravobranitelja za djecu.
Rezultati rada Poliklinike i provedenih istraživanja ugrađeni su i u Nacionalni plan aktivnosti za prava i interese djece od 2008. do 2012. godine Vlade Republike Hrvatske. Ove je godine u Hong Kongu primila priznanje kojom je Polikliniku za zaštitu djece grada Zagreba nagradilo Svjetsko udruženje za zaštitu djece od zlostavljanja i zanemarivanja (ISPCAN).
– U Hrvatskoj smo doista mnogo postigli u posljednjih desetak godina, posebno u pogledu prepoznavanja zlostavljanja, u struci i u javnosti, ali trebamo još poraditi na razvijanju mreže stručnjaka i ustanova poput Poliklinike diljem države. Inicijative su pokazali u Dubrovniku i Zadru, a mi smo spremni dati svu stručnu podršku, – navodi Doc.dr. sc. Buljan Flander.
Za nasilje su odgovorni roditelji i društvo
Porast nasilja među mladima nerijetko završava smrću. Posljednja dva slučaja su ubojstvo maturanta Luke Ritza i srednjoškolca Josip Klasnića.
– Nažalost, naši mladi odrastaju u kulturi u kojoj se nasilje ne sankcionira adkevatno. Istovremeno, nudimo im i nasilne heroje s kojima bi se trebali identificirati. Medijska je prezentacija takova da se šalju poruke kako se bizarnim i nasilnim ponašanjem dolazi do popularnosti, slave i uspjeha. Dapače, što je nasilni čin bizarniji, to je bliže naslovnicama. Činjenica je da što više nasilja djeca gledaju na televiziji, postaju manje osjetljiva na njega i manje empatiziraju sa žrtvama u stvarnom životu. Roditelji i društvo su suodgovorni za mlade – društvo treba postaviti okvire, a roditelji unutar tih okvira trebaju preuzeti konkretnu odgovornost. Primjerice, podržavam da se roditelji obavješćuju, ako su im djeca vani zatečena poslije 11 sati. Kada bi djeca znala da postoje sankcije za kršenje zakona, lakše bi ih se pridržavali, a roditelji bi lakše preuzeli odgovornost. Zakon je okvir, kao kada se primjerice prije prikazivanja filma pokaže preporuka da nije za mlađe od 12 godina. Roditelj je taj koji će reći: „Ovaj film nećemo gledati!“.-
– Ovo čime se bavim nije samo posao, nego misija. Ne mogu zatvoriti vrata ordinacije u 16 sati i prestati misliti na djecu s kojom sam taj dan radila. Inače, nisam uopće managerski tip, nego sam u želji da ostvarim ideje o tome kako bolje štititi djecu otkrivala koji su mi kontakti potrebni. U tome su mi pomogli moji profesori u Americi. Tijekom sedmogodišnje specijalizacije naučili su me da treba surađivati s medijima koji kroje javno mnijenje i s političarima koji kroje zakone te na taj način problemima pristupati proaktivno. Kad imaš ideju koju hoćeš ostvariti, to doista nije teško, – otkriva nam tajnu svog uspjeha ugledna psihologinja, ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba.
Od dubrovačkog djetinjstva do „Hrabrog telefona“
Još kao djevojčica u Dubrovniku željela je biti dječji psiholog, a odmah po završetku studija na zagrebačkom Filozofskom fakultetu počela je raditi na Klinici za dječje bolesti Zagrebu u Klaićevoj. Na istom je radnom mjestu dječjeg psihologa ostala dvadeset dvije godina, do 2002. godine kada je osnovala i postala ravnateljicom Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba, prve i do danas jedine takve ustanove u Hrvatskoj i u ovom dijelu Europe.
Zaštitom zlostavljane i zanemarene djece počela se baviti početkom 90-ih, da bi 1997. godine osnovala jednu od danas najprepoznatljivijih nevladinih udruga – „Hrabri telefon“. Iako sebe uopće ne doživljava managerskim tipom, uspješno rukovodi timom od 32 zaposlenika Poliklinike, te s još četvero zaposlenih i stotinjak volontera u „Hrabrom telefonu“.
– Ne mislim da sam išta žrtvovala za karijeru. Istina, nekada spavam onoliko koliko si mogu dozvoliti, a nekada koliko mi treba, ovisno o količini posla koji trebam obaviti. Kada sam pisala disertacije i kad pišem znanstvene radove, knjige i pripremam predavanja, uglavnom to radim vikendom i do kasno u noć. Volim raditi s ljudima, organizirati posao i planirati aktivnosti. Nastojim posao ne ostavljati za sutra.-
Poliklinike u Dubrovniku i Zadru
Uz posao i dvije kćeri, doktorirala je i postala docentica, pa predaje studentima Hrvatskih studija, Filozofskog fakulteta u Osijeku i postdiplomcima Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Objavila je niz znanstvenih i stručnih radova i knjiga, a poseban je trud uložila u podizanje javne svijesti o pravima djece. Sigurno je jedna od najzaslužnijih za sadašnji senzibilitet za zaštitu djece te za uspostavljanje institucije pravobranitelja za djecu.
Rezultati rada Poliklinike i provedenih istraživanja ugrađeni su i u Nacionalni plan aktivnosti za prava i interese djece od 2008. do 2012. godine Vlade Republike Hrvatske. Ove je godine u Hong Kongu primila priznanje kojom je Polikliniku za zaštitu djece grada Zagreba nagradilo Svjetsko udruženje za zaštitu djece od zlostavljanja i zanemarivanja (ISPCAN).– U Hrvatskoj smo doista mnogo postigli u posljednjih desetak godina, posebno u pogledu prepoznavanja zlostavljanja, u struci i u javnosti, ali trebamo još poraditi na razvijanju mreže stručnjaka i ustanova poput Poliklinike diljem države. Inicijative su pokazali u Dubrovniku i Zadru, a mi smo spremni dati svu stručnu podršku, – navodi Doc.dr. sc. Buljan Flander.
Za nasilje su odgovorni roditelji i društvo
Porast nasilja među mladima nerijetko završava smrću. Posljednja dva slučaja su ubojstvo maturanta Luke Ritza i srednjoškolca Josip Klasnića.
– Nažalost, naši mladi odrastaju u kulturi u kojoj se nasilje ne sankcionira adkevatno. Istovremeno, nudimo im i nasilne heroje s kojima bi se trebali identificirati. Medijska je prezentacija takova da se šalju poruke kako se bizarnim i nasilnim ponašanjem dolazi do popularnosti, slave i uspjeha. Dapače, što je nasilni čin bizarniji, to je bliže naslovnicama. Činjenica je da što više nasilja djeca gledaju na televiziji, postaju manje osjetljiva na njega i manje empatiziraju sa žrtvama u stvarnom životu. Roditelji i društvo su suodgovorni za mlade – društvo treba postaviti okvire, a roditelji unutar tih okvira trebaju preuzeti konkretnu odgovornost. Primjerice, podržavam da se roditelji obavješćuju, ako su im djeca vani zatečena poslije 11 sati. Kada bi djeca znala da postoje sankcije za kršenje zakona, lakše bi ih se pridržavali, a roditelji bi lakše preuzeli odgovornost. Zakon je okvir, kao kada se primjerice prije prikazivanja filma pokaže preporuka da nije za mlađe od 12 godina. Roditelj je taj koji će reći: „Ovaj film nećemo gledati!“.-
You must be logged in to post a comment Login