Naravno da sam isplanirala cijeli vikend. U subotu nakon jutarnjeg rituala ispijanja kave (uz zaglušujuću melodiju Bena 10) generalka u stanu jer su pauci već stvorili svoje kolonije po svim kutovima i ispleli, istina, prekrasne mreže a gomila neopeglanog veša poprimila je enormne razmjere; tragovi dječjih prstića otkrili su slojeve tjedne prašine na namještaju a kupaonica više nije wellness-raj. Nakon obilna ručka predjelo, glavno jelo, desert i salata, sita i vesela, s klincima u Sin City (čitaj: City Center One) na Bučijadu u organizaciji Izvorno.hr. Ludnica, red šopinga, red igre… Navečer stavljanje svijeće u buču, plašenje klinaca i pričanje priče o duhovima. Ne može bolje. Ali može gore.
Već je 10 sati. Za vrijeme drugog gutljaja moje omiljene kavice Mišurka odlazi s dedom u šetnju. „Nemojte voditi i Lolu“, vičem još snena. „Brljmlj“, nešto su promrmljali obojica u brk i otišli. Kavica u tišini pa metlu u ruke.
Zaglušujući cvilež s ulice… Neeeeee! Istrčavam još u pidžami i gledam dedu kako unosi Lolu u dvorište. „Udario ju je auto. Frajer je pobjegao… Izletjela je na cestu“, vidno potresen, u jednom dahu izgovara. Uguravam Mišurku u dvorište… “Mama, išao sam biciklom“, govori mi kroz suzne oči. „Dobro je, ljubavi, čekaj da pogledam Lolu“… Nema krvi, ok… Nije strašno, ali nogica joj visi… beživotno. Uzimam je u naručje, trčim u stan, navlačim prvo što sam našla i na Veterinarski faks.
Kako ću sama? Ja to ne mogu. Ne volim doktore… Zašto? U panici uguravam jastuke u rupu ispred suvozačkog sjedala, stavljam dekicu… Lola je nemirna, gleda me. Pokušavam je polako i ugodno smjestiti, ali… Nije se naviknula voziti u autu. Ona je veseo pas koji je nasretniji kad trči po livadi, skače po foteljama i trosjedima, trlja mi se uz nogu. Vidim joj strah u očima. Tješim je… Postala sam i ja jedna od onih koje možete sresti po parkovima kako pričaju sa svojim pesekima. Ma valjda je to normalno. Trese se, a nogica i dalje visi… beživotno.
Spasio me buraz. Doći će na Veterinu i on će ući s njom na pregled… Hvala Bogu! Vozila sam sumanuto i nisam baš sigurna da nisam prošla kroz koje crveno.
Staklena vrata. Nema nikoga. Pa naravno, subota je ujutro… Ali rade.
Ispred nas parkiran kombi. Vozač uznemiren… Psa mu je isto udario auto. Pojavljuje se ćelavi doktor s dugom bradom, zapravo vrlo simpatičan. Unose psa, pas plače, plače kao mala beba. Začepila sam uši, a suze su same krenule niz obraze. „Pričekajte malo“, kaže nam.
Iznose psa van. „Nema mu spasa. Otiđite kod svog veterinara… Neka ga uspava.“ Čovjek vraća psa u kombi i pognute glave odlazi. Strašno.
Staklena vrata ponovno se otvaraju, mi smo na redu. Buraz uzima Lolu i dok sam ja preparkirala auto, već su nestali iza vrata. A skupila sam snage da uđem i ja… Možda je bolje tako.
Hodam po čekaonici. I nije tako strašna… S reklamnih panoa gledaju me životinjice… Ne čujem ništa iz ambulante. Možda je ipak sve okej.
Nije. Udarac je prekinuo živac u nozi. Nema uopće nikakve reakcije u šapici. Mora ostati na injekcijama kortikostereoida i infuziji. Dođite popodne…
Prognoza nije dobra. Postoji mogućnost amputacije.
Subotu i nedjelju proveli smo na Veterini. Doktori su zlatni. Moram priznati, uvijek sam mislila da su ovi na Veterini mesari. Ne znam iskreno zašto, ali uvjerila sam se da živim u zabludi. Probat ćemo s terapijama prije svega, možda izbjegnemo da mi pas ostane invalid.
Ponedjeljak pregled kod neurologa. Ni on nema baš najbolju prognozu. Upućuje nas na akupunkturu. Nisam imala pojma da se kod nas to radi na životinjama. Moramo obaviti bar pet tretmana akupunkture, cijena nije mala…A onda opet neurologu. U međuvremenu masaže i poticanje cirkulacije. Meni je odmah cirkulacija proradila kad sam čula cifru. Halo, recesija je, kriza…’Ko će to sve platit? Mi! Jer ne možemo ostaviti Lolitu da pati.
Bilo bi bolje da smo se mogli svi maskirati i trčati po susjedstvu…Možda slijedeće godine, obitelj Adams i njihov šepavi pas.
Već je 10 sati. Za vrijeme drugog gutljaja moje omiljene kavice Mišurka odlazi s dedom u šetnju. „Nemojte voditi i Lolu“, vičem još snena. „Brljmlj“, nešto su promrmljali obojica u brk i otišli. Kavica u tišini pa metlu u ruke.
Zaglušujući cvilež s ulice… Neeeeee! Istrčavam još u pidžami i gledam dedu kako unosi Lolu u dvorište. „Udario ju je auto. Frajer je pobjegao… Izletjela je na cestu“, vidno potresen, u jednom dahu izgovara. Uguravam Mišurku u dvorište… “Mama, išao sam biciklom“, govori mi kroz suzne oči. „Dobro je, ljubavi, čekaj da pogledam Lolu“… Nema krvi, ok… Nije strašno, ali nogica joj visi… beživotno. Uzimam je u naručje, trčim u stan, navlačim prvo što sam našla i na Veterinarski faks.
Kako ću sama? Ja to ne mogu. Ne volim doktore… Zašto? U panici uguravam jastuke u rupu ispred suvozačkog sjedala, stavljam dekicu… Lola je nemirna, gleda me. Pokušavam je polako i ugodno smjestiti, ali… Nije se naviknula voziti u autu. Ona je veseo pas koji je nasretniji kad trči po livadi, skače po foteljama i trosjedima, trlja mi se uz nogu. Vidim joj strah u očima. Tješim je… Postala sam i ja jedna od onih koje možete sresti po parkovima kako pričaju sa svojim pesekima. Ma valjda je to normalno. Trese se, a nogica i dalje visi… beživotno.
Spasio me buraz. Doći će na Veterinu i on će ući s njom na pregled… Hvala Bogu! Vozila sam sumanuto i nisam baš sigurna da nisam prošla kroz koje crveno.
Staklena vrata. Nema nikoga. Pa naravno, subota je ujutro… Ali rade.
Ispred nas parkiran kombi. Vozač uznemiren… Psa mu je isto udario auto. Pojavljuje se ćelavi doktor s dugom bradom, zapravo vrlo simpatičan. Unose psa, pas plače, plače kao mala beba. Začepila sam uši, a suze su same krenule niz obraze. „Pričekajte malo“, kaže nam.
Iznose psa van. „Nema mu spasa. Otiđite kod svog veterinara… Neka ga uspava.“ Čovjek vraća psa u kombi i pognute glave odlazi. Strašno.
Staklena vrata ponovno se otvaraju, mi smo na redu. Buraz uzima Lolu i dok sam ja preparkirala auto, već su nestali iza vrata. A skupila sam snage da uđem i ja… Možda je bolje tako.
Hodam po čekaonici. I nije tako strašna… S reklamnih panoa gledaju me životinjice… Ne čujem ništa iz ambulante. Možda je ipak sve okej.
Nije. Udarac je prekinuo živac u nozi. Nema uopće nikakve reakcije u šapici. Mora ostati na injekcijama kortikostereoida i infuziji. Dođite popodne…
Prognoza nije dobra. Postoji mogućnost amputacije.
Subotu i nedjelju proveli smo na Veterini. Doktori su zlatni. Moram priznati, uvijek sam mislila da su ovi na Veterini mesari. Ne znam iskreno zašto, ali uvjerila sam se da živim u zabludi. Probat ćemo s terapijama prije svega, možda izbjegnemo da mi pas ostane invalid.
Ponedjeljak pregled kod neurologa. Ni on nema baš najbolju prognozu. Upućuje nas na akupunkturu. Nisam imala pojma da se kod nas to radi na životinjama. Moramo obaviti bar pet tretmana akupunkture, cijena nije mala…A onda opet neurologu. U međuvremenu masaže i poticanje cirkulacije. Meni je odmah cirkulacija proradila kad sam čula cifru. Halo, recesija je, kriza…’Ko će to sve platit? Mi! Jer ne možemo ostaviti Lolitu da pati.
Bilo bi bolje da smo se mogli svi maskirati i trčati po susjedstvu…Možda slijedeće godine, obitelj Adams i njihov šepavi pas.
You must be logged in to post a comment Login