Kako drugačije započeti prikaz drugog dijela Harryja Pottera i darova smrti nego malim podsjetnikom što se događalo u (ne)kritičkom osvrtu na prvi dio? Ukratko, dao sam si za pravo mudrovati o sagi iako sam pročitao tek Kamen mudraca. No zato sam pogledao sve ekranizacije i Darove smrti u studenom prošle godine doživio kao najmračniji nastavak s najviše svijetlih točaka, što zapravo znači da sam mu dao peticu iako me nije u potpunosti omađijao.
U odnosu na odlikaša Darovi smrti 2 dođu kao da ljubitelju koktela nakon piña colade servirate juice-votku. Nije to nikakva šamarčina filmu u kojem je moguće sve pa i ono nemoguće nego tek puki osjećaj slučajnog promatrača da su likovi sporedniji nego ikad i postoje samo da začepe poneku prazninu u maršu prema neminovnom okršaju Njega kao simbola dobra i Njega kao utjelovljenja zla, prsa o prsa, štapić o štapić. Otkrit će se u Darovima smrti 2 još poneka mračna i intrigantna tajna, no sve je u biti usredotočeno na stvaranje čarobnog okusa od svega dva sastojka.
Stoga sadržaj i nije teško prepričati u dvije i pol rečenice. I dok je onaj čije se ime ne spominje u prethodnom nastavku harao filmom voldemortus pijan od zloće i žudnje za apsolutnom moći, u posljednjem ipak svjedočimo njegovom laganom triježnjenju. Bez obzira na sav taj kaos koji oko sebe sije kao seljak njivu. Nije ni njemu više nije svejedno što mu neki balavac mrsi račune i staje mu na žulj gazeći horkrukse, djeliće duše koji ultimativnog nevaljalca čine besmrtnim, jednog po jednog.
Uglavnom, sve ga više hvata frka od onog čije se ime spominje u svakom kadru pa bijes iskaljuje na svemu što mu padne pod čaroliju. Rezultat su potoci krvi (u usporedbi s ostatkom opusa) i gomila leševa nakon kreševa koje je uglavnom na razini filmske braće i sestara po spektaklu.
Mostovi će padati kao u bitci na Neretvi, a Hogwarts će izgledati kao Dresden nakon savezničkog bombardiranja. Gledatelji(ce) željni epskih sudara nepomirljivih sila definitivno će doći na svoje.
Iako sam prvi dio hvalio zbog s(p)retnih i duhovitih dosjetki, u nastavku u kojem tračke svjetlosti ne bi pronašli ni teleskopom dok su osmjesi na licima junaka davno zaboravljena uspomena, nategnuti dašci humora djeluju kao šaka u urokljivo oko. No dobro, zaista ih je tek par.
A evo i moje posljednje primjedbe koja, uostalom, i ne ide filmskoj ekipi na dušu – mislim da bi poodraslom Harryju bolje pristajale neke druge naočale.
U završnoj riječi, dakako, stajem u obranu dobra koje pak čini velika većina viđenog u posljednjem djelu redatelja Davida Yatesa. Sve je to beznađe i tuga i jad i prkos i otpor i suočavanje i, naposljetku, put u pobjedu fino skockano i ide kao po koncu prema onome što se nitko od potteroljubaca dosad nije usudio ni sanjati.
It all ENDS. What a pitty…
U odnosu na odlikaša Darovi smrti 2 dođu kao da ljubitelju koktela nakon piña colade servirate juice-votku. Nije to nikakva šamarčina filmu u kojem je moguće sve pa i ono nemoguće nego tek puki osjećaj slučajnog promatrača da su likovi sporedniji nego ikad i postoje samo da začepe poneku prazninu u maršu prema neminovnom okršaju Njega kao simbola dobra i Njega kao utjelovljenja zla, prsa o prsa, štapić o štapić. Otkrit će se u Darovima smrti 2 još poneka mračna i intrigantna tajna, no sve je u biti usredotočeno na stvaranje čarobnog okusa od svega dva sastojka.
Stoga sadržaj i nije teško prepričati u dvije i pol rečenice. I dok je onaj čije se ime ne spominje u prethodnom nastavku harao filmom voldemortus pijan od zloće i žudnje za apsolutnom moći, u posljednjem ipak svjedočimo njegovom laganom triježnjenju. Bez obzira na sav taj kaos koji oko sebe sije kao seljak njivu. Nije ni njemu više nije svejedno što mu neki balavac mrsi račune i staje mu na žulj gazeći horkrukse, djeliće duše koji ultimativnog nevaljalca čine besmrtnim, jednog po jednog.
Uglavnom, sve ga više hvata frka od onog čije se ime spominje u svakom kadru pa bijes iskaljuje na svemu što mu padne pod čaroliju. Rezultat su potoci krvi (u usporedbi s ostatkom opusa) i gomila leševa nakon kreševa koje je uglavnom na razini filmske braće i sestara po spektaklu.
Mostovi će padati kao u bitci na Neretvi, a Hogwarts će izgledati kao Dresden nakon savezničkog bombardiranja. Gledatelji(ce) željni epskih sudara nepomirljivih sila definitivno će doći na svoje.
Iako sam prvi dio hvalio zbog s(p)retnih i duhovitih dosjetki, u nastavku u kojem tračke svjetlosti ne bi pronašli ni teleskopom dok su osmjesi na licima junaka davno zaboravljena uspomena, nategnuti dašci humora djeluju kao šaka u urokljivo oko. No dobro, zaista ih je tek par.
A evo i moje posljednje primjedbe koja, uostalom, i ne ide filmskoj ekipi na dušu – mislim da bi poodraslom Harryju bolje pristajale neke druge naočale.
U završnoj riječi, dakako, stajem u obranu dobra koje pak čini velika većina viđenog u posljednjem djelu redatelja Davida Yatesa. Sve je to beznađe i tuga i jad i prkos i otpor i suočavanje i, naposljetku, put u pobjedu fino skockano i ide kao po koncu prema onome što se nitko od potteroljubaca dosad nije usudio ni sanjati.
It all ENDS. What a pitty…
You must be logged in to post a comment Login