Connect with us

Hi, what are you looking for?

She.hrShe.hr

Horoskop

Heja, heja, cibosi!

Zašto je propala košarka na mom otoku…

Pazi ovo. Trening Chicago Bullsa na vrhuncu moći toga kluba. Malo se hakla. Michael, prema izjavi očevidaca, bahato najavljuje da će deset puta zaredom prodrijeti po desnoj strani. Sva petorica pokušavaju ga zaustaviti, ali im ne ide. Zakucava preko njih, ispod njih, polaže kao da nema nikoga. Zatim to bez ikakvih problema, kao da je sam na parketu, čini s lijeve strane… Niste se naježili? Nemate dušu!

Slika druga. Godina 1982. Šibenci otimaju prvenstvo zbog "viših ciljeva". Istina, sarajevske ZOI jedan su od zvjezdanih trenutaka bivše države, ali nije se smjelo dogoditi ono što se dogodilo. Nema veze. Ilija Matijević, poznat nekada po brčinama od uva do uva, ostat će zacrtan u kolektivnom pamćenju kao čovjek koji se nije odrekao svojih principa i pravde, a Vasil Tupurkovski, iako nije previše kriv, našao se samo u pravo vrijeme na krivome mjestu, ostat će poznat po… po… po onim svojim džemperima. Zanimljivo je kako se čovjek mijenja – kad sam bio klinac, čudio sam se što Matijević nije savio kičmu da spasi karijeru, a kako sam sazrijevao, sve sam se više njemu, i ljudima takvog kova općenito, divio. Jebeš karijeru, treba imat dušu!

Slika treća. 1987. godina. Juniori bivše države tog su ljeta bili svjetski prvaci u nogometu, košarici i rukometu. Košarkaši gaze Amere u Bormiju. Toni Kukoč trpa im jedanaest trica (od dvanaest pokušaja!)… Car svih careva! Nas desetak tinejdžera zateklo se u tom trenutku u Puli. Više nisam siguran jesmo li na nekom talijanskom programu gledali samo kraj tekme ili cijelo poluvrijeme ali smo, da simbolički proslavimo uspjeh, pojeli pola asortimana u slastičarnici na rubu grada, po četiri voćna kupa svaki, i zbrisali ne plativši račun!

Slika četvrta. 7. lipnja 1993. godine. Lijep, sunčan dan. Prolazim Selskom, kad mi prilazi mladi građevinac, simpatični Bosanac, kojeg sam znao iz viđenja. Teku mu suze. "Dražen je poginuo!", samo mi je kratko dobacio i na trenutak zastao. I meni su suze odmah potekle. Ali u dubini duše nadao sam se da je riječ o neslanoj šali. Jer, bilo je takvih priča i prije: naslušali smo ih se… sjećate se, objesio se Vlado Kalember, poginuo ovaj ili onaj…. Ovog puta, tužna, najtužnija istina… Tih sam dana prestao sistematski pratiti sport. Dražen mi je kao balavcu bio sve! Ne samo meni, bio je pokretač pozitivne energije od koje su živjeli i odbojkaši i nogometaši. Bio je idol i starome i mladome.

Bio sam tužan i kad je umro Mirza Delibašić, ali nisam imao s kime podijeliti tugu… Nikog više ni za što nije briga! O Krešimiru Ćosiću neću ni govoriti!

Što želim reći?

Želim reći da sam tužnjikav što nam je košarka spala na niske grane, što su nam klubovi na rubu potpune propasti, kao i zato što nemamo rezultate u tom sportu kakve zaslužujemo. Lovicu ulupanu u te brojne arene koje će biti pune uglavnom kad dođe Lady Gaga ili neka druga razvikana lakoglazbena aždaja trebali smo dijelom uložiti i u omladinske pogone, u obnovu sportskih igrališta, i bila bi nam bolja budućnost. Sada je u Zagrebu zavladala, kao nekad, hokejaška euforija, i to treba „lajkat“. Ali ima nas koji bismo voljeli i da Cibona i repka ponovno dožive isto. Da u KC Dražen Petrović opet dođu pravi navijači. "To su obični kibici", posprdnim mi je tonom nedavno prokomentirao Ciboninu kazališnu publiku ćelavi taksist, pripadnik Bad Blue Boysa još od ranih osamdesetih.

Nogomet je uvijek bio broj jedan, samo je u zadnjih petnaest godina od sporedne postao najvažnija GLAVNA stvar na svijetu. Ali prije je košarka bila na drugome mjestu, a iza nje rukomet, vaterpolo i sve ostalo. Nemam ništa protiv rukometa, navijam za Kauboje. Ne slažem se s onima koji posprdno tvrde da je to dvadeset metara trčanja i dvadeset sekundi tučnjave te da je to sport u kojem završe propali nogometaši ili propali košarkaši. Nek su gazde iako bih kad vidim mladića od 210 centimetara na poziciji desnog vanjskog pucao u televizor! Pa, čovječe, ti bi trebao nositi drugačiji dres i imati u rukama malo veću loptu.

Tko je kriv za propast naše košarke? Treneri? Nekada su zlata sa svjetskih prvenstava i olimpijskih igara donosili couchi čiji je praktički jedini važan savjet igračima bio "Raširite se" kad su u napadu te "Stisnite se" u obrani. Danas se u time-outu crta na onoj ploči sve u šesnaest; ti mater, svi ko da su Nik Titanik, a od pobjeda niš! Koliko čujem, s mlađim uzrastima loše se radi. Plus, malo je koji klub spreman žrtvovati rezultat zbog budućnosti. Zašto se ne ugledaju na Ćosića, koji je, unatoč pritiscima s raznih strana, svojedobno pustio juniore u repku i olakšao im put prema svjetskoj slavi?

Da ne duljim, a fakat sam sklon duljenju, igralište na Selskoj, tamo blizu benzinske pumpe, prema Ozaljskoj, već petnaest godina nema obruče na koševima… I zato, sljedeći put kad čujem za one šatro čovjekoljubne akcije Sportom protiv droge, bit će mi jasno da je netko pobrkao položaj subjekta i predikata u sloganu!

Click to comment

You must be logged in to post a comment Login

Leave a Reply

Više

Seks

Jedna od najvažnijih stvari koje možete učiniti za sebe i svog potencijalnog partnera je prakticiranje preventivne zdravstvene zaštite.

Budi fit

Aikido društvo Zagreb ulazi u četvrto desetljeće djelovanja (31 godina) i slavi besplatnim treninzima aikida za građane, 4.-27. rujna, u Kući aikida, Koturaška 1.

Zanimljivosti

Boris Hanžeković memorijal - WA Continental Tour Gold miting ove godine donosi čak tri dana vrhunske atletike.

Dobar posao

Ono što mi nedostaje u Brazilu nalazim u Hrvatskoj, a ono što mi nedostaje u Hrvatskoj nalazim u Brazilu.

Advertisement

Impressum


Medijski mali servis j.d.o.o. Sva prava pridržana.