Hrpa se trpa

Ove dvije protagonistice moji su prvijenci. Naporne su i ponekad iscrpljuće pa mi je teško i zamisliti da imam još jednu, malo stariju brigu. Ipak, foršpan toga života došao je prošli tjedan u obliku desetogodišnjeg dječaka, sina mog muža iz prvog braka.

Prilično mirno dijete koje se samo da zabaviti i jasno artikulira svoje želje veliko je osvježenje, no i ono ima svoje potrebe. Na stranu hrana i osnovne fiziološke, govorim o psihološkim potrebama – treba dijete voditi nekamo, igrati se s njime, pričati… Jednom riječju, posvetiti mu se što je moje vještine organizacije i žongliranja dovelo na turbo razinu, čak i uz svesrdnju pomoć oca svekolike nam djece.

Obući ih primjereno, strpati ih sve u auto sa opremom pakiranom anticipirajući sve mogućnosti, dok jedna plače, a druga baca cipele i dudu…ne zaboravi sok za veliko dijete… L. se pokakala… Počinje kiša… Jesmo li uzeli kišobrane?!



Posjetili smo Muzej krapinskih neandertalaca za vikend (toplo preporučam) . Daleko smo dogurali od spilje i toljage, pomislih pri pogledu na rekonstrukciju tadašnje familije. I eto nas, bez duda, sterilizatora, autosjedalica još smo tu – na svijetu, u čak boljoj verziji, apgrejadani.

Uglavnom, i mi smo preživjeli tu kišno-subotnju avanturu pothlađeni, također, pametniji i napredniji, pa smo veliko dijete uštekali na računalne igrice dok se mi bakčemo malima. I dok sa smiješkom gnječi joystick na vrhu ekrana stoji prozorčić sa crveno-zelenim krajnostima snage junaka čije stanje alarmantno poprima boju krvi koja mu jednako tako preplavljuje tijelo. U sličnom stanju i sama pokušavam smiriti i uspavati djecu. Game over ispiše ekran dok polako tonem u crno područje.

Iz sna me prene jedna od cura dok kašlje. Onaj isti virtualni junak sad je zelen poput čikaške rijeke na Svetog Patrika.

– Domi, što to igraš? – upitam ga.
– Sada igram Bakugane, odgovara.
– To su oni s karticama i super moćima? – prisjećam se što mi je neki dan objašnjavao.
– Da.
– Jel' postoji lik superžene?

Šuti dijete. Vidi da buncam od umora.

– Šteta! Trebao bi… – nastavljam dok lagano tonem u mrak. Uvijek u zelenom, tanka struka, s plaštom i uvijek s osmijehommm….

P. S. Jednog dana dok smo se igrali s curama reče mi moj posinak:

– Znaš, Marta, bilo bi vjerojatno lakše da nisu dvije.
– Misliš, Domi?
– Pa, sve moramo duplo nositi. Plaču u dvoje, jedu i kakaju…
– Znam. Istina.
– Trebala si možda roditi prvo jednu pa onda drugu nakon nekog vremena.
– Da, vidiš, baš nepromišljeno…