Kraj još jedne godine nam se bliži, a kraj ove 2020. valjda nitko ne može dočekati. Mislila sam da ću posljednje retke ove godine pisati o pozitivnim stvarima, božićnom duhu, željama i pozdravima, ali, nažalost, čini mi se kako neću biti toliko pozitivna. Naime, protekli vikend u jednoj Facebook grupi je osvanula poruka mladića, kojih dvadesetak godina, koji je u potrazi za osobom s invaliditetom – OSI – kako bi je iskoristio da registrira svoj automobil jer bi mu bila manja cijena registracije.
Mislim, kome normalnom prethodna rečenica uopće ima logike?
Zakonski je to neizvedivo, no u Lijepoj Našoj i to možete izvesti uspješno. Ako se takve stvari i u praksi događaju, zaista se nadam da će te ljude doseći najgora karma ikada, jer vjerujem da zakonski neće odgovarati.
Možda sam već i dosadna ljudima s ovim pričama i protestima, makar na papiru. Možda sam dosadna sa svađanjima s ljudima koji jednostavno gledaju ravno i ne shvaćaju život oko sebe, posebno ljudi kojima je taj život u mnogočemu uskraćen.
Stanje osoba s invaliditetom je trenutno gore nego ikada. Mi, sretnici, koji imamo koliko-toliko normalan život, uspijemo se izboriti barem malo, ali život ljudi s težim oblicima invaliditeta je katastrofa. Mi smo jedna od prvih zemalja koja je potpisala Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom 2007. prema kojima se priznaje prirođeno dostojanstvo i vrijednost te jednaka i neotuđiva prava svih članova, potvrđujući univerzalnost, nedjeljivost i međusobnu ovisnost svih ljudskih prava i temeljnih sloboda kao i potrebu da se OSI zajamči njihovo puno uživanje bez diskriminacije. Priznajući važnost načela i političkih smjernica sadržanih u Svjetskom programu djelovanja, koji se odnosi na osobe s invaliditetom, i u Standardnim pravilima o izjednačavanju mogućnosti za osobe s invaliditetom u smislu utjecaja na promicanje, formuliranje i ocjenjivanje politika, planova, programa i aktivnosti na državnoj, regionalnoj i međunarodnoj razini, kako bi se još više izjednačile mogućnosti za osobe s invaliditetom, naglašavajući značaj uključivanja pitanja vezanih uz invaliditet u središnje tokove događanja, kao sastavnoga dijela odnosnih strategija održivoga razvoja.
Mogla bih prepisati cijelu Konvenciju, ali to nema veze – jer tko će se toga pridržavati? Ne znam koliko sam puta posljednjih mjeseci napisala kako je vlada prvo uzela novce iz fonda za OSI kako bi nas „izvukla“ iz ove krize. Novci koji idu na terapije, školovanje, asistente, zapošljavanje… Apsolutno nitko nije niti komentirao ovu činjenicu!
I dalje, OSI se ne mogu normalno kretati jer recimo, ne mogu ući u javni prijevoz, i dalje infrastruktura nije prilagođena. Recimo, prije nekoliko tjedana sam bila u Uredu za udruge i morala sam ići na treći kat jer nije radio lift. Koji je to apsurd? Zašto na ulazu u zgradu nitko nije čekao jer doći će netko u kolicima i on očito ne može hodati po 50 stepenica. Reći ćete, pa COVID je. Ozbiljno? Sada je to postala izlika za sve, zar ne? No, tako je bilo i prije koronavirusa.
Kao papiga ponavljam – zakone donose osobe koje nemaju veze s invaliditetom.
Kako je to moguće?!
Nitko se ne konzultira s udrugama, predstavnicima udruga i projekata za OSI. Nas nitko ništa ne pita, ali se odluke donose bez j*** ti. Jer oni znaju kako je biti osoba s invaliditetom, koje su naše potrebe, koliko nešto košta. Neću zaboraviti kako je na jednoj konferenciji prije nekoliko godina predstavnica iz ministarstva rekla da ne može 300.000 kuna ići na nekoliko proteza, već svakome po 20-ak tisuća kuna. Zaista je u pravu kada uspoređuje mlade OSI u 20-im godinama i stare babce s 80 koje niti ne stave protezu nikada na nogu ili jednom u tjedan dana.
Tako je, u pravu ste gospodo, ista nam treba. Hvala što brinete.
