Iluzije

Sumnja je korisna znanstveniku jer ga stalno prati i prisiljava da uvijek iznova preispituje svoje granice. Ona mu je potrebna zbog toga da se ne laća posla koji neće moći dovršiti i da radi samo ono čemu je dorastao. Zbog sumnje čovjek će uvijek biti svjestan vlastitih mogućnosti. I nikad neće gubiti vrijeme…

Uvod sam napisao po sjećanju, prepričavši jedine retke što su me se dojmili dok sam davno listao dvosveščani Ogled o ljudskom razumu Johna Lockea. Ta mi je knjiga bila nepojmljivo dosadna i jedino me načelo – koje sam poslije, srećom, napustio – sprečavalo da je ne odbacim nepročitanu. A sada mi je, eto, poslužila kao početak teksta. Dokaz je to da doista ne postoji loše literarno djelo. Iz svakoga se štogod može naučiti. Pa i to kako ne treba pisati odnosno misliti.

Zašto to velim? Jučer sam s frendom dugo razgovarao o iluzijama kojih se trebam riješiti. Nije riječ, nažalost, ni o čemu egzaktnom – ni o sumnji koja se manifestira kao ljubomora – tek o pukim osjećajima. O znakovima koje sam viđao uz cestu kojom sam pokušavao putovati s dragom osobom. Oni su me potiho upozoravali da to neće ići. I da će naša vožnja tragično završiti. A ja sam ih ignorirao. Jer ih nisam želio primijetiti. I jer im ondje nije bilo mjesto.

Živio sam u oblacima i igrao se Boga. Koji sve može popraviti i sve probleme učiniti ništavnima. A kad mi to nije uspijevalo, krivio sam sebe. Zato što sam se, tobože, trebao više truditi. Nije mi to prvi put. A koliko se poznam, neće biti ni posljednji. Jer mene nitko ne može prevariti. Posve je dovoljno što volim varati samoga sebe. Kad robujem navikama. I ljudima. Njima malo češće. Previše se vraćam, naime. U mislima više nego djelima, ali to ne mijenja bitno stvari. Sve dok su mi jedni u glavi, ne mogu se posvetiti drugima. Nije li to logično? Svaka je analiza ujedno i paraliza jer dok čovjek razmišlja, ne djeluje.

U ljubavi to je najuočljivije. Zagledanome u samoga sebe, u vlastitu nutrinu, promiču mi prilike jedna za drugom, svaki dan. I nije da me to živcira, smeta mi ustvari ponavljanje, uvijek ista paradigma. Samoizolacija, izbor prokušanih nadomjestaka za pravi život – i gotovo mazohistička sklonost prema onima koji me ne zaslužuju, nimalo. Jesu li moji povratci stvar ega, koji ne može priznati da je pogriješio pa popravlja nepopravljivo? Ili volim drukčije od drugih? Možda je to samo strah, suptilno zakamufliran u vjernost i odanost jer, rekoh već, ne mogu se odlijepiti mentalno, a ne doslovno. Moj um i inače naginje beskrajnom sjeckanju i raščlanjivanju svega s čim se sretne, pa tako i životu u prošlosti, jer toliko je toga ondje ostalo skriveno i neizrečeno, a treba izvući pouke za budućnost!

Upitno je međutim kakva će ona biti i koliko je izgledno da je smatram uspješnom – kad nastaje iz sadašnjosti, iz ovoga trenutka, a ne iz onoga što je nepovratno prošao.

Sve ja to znam, i globalno savršeno funkcioniram, ali problem mi je opće principe pretvoriti u praksu. Živjeti iz dana u dan i koračati malim koracima, ne gubeći vrijeme. Jer jedino njega ne mogu vratiti. Ostalo mogu, izvedivo je. Dvojbeno je jedino – koliko je isplativo.

I zato se moram probuditi, potpuno. U meni više ne smije biti tuge ni žaljenja. Niti snova, ljubavi i čuđenja. Sumnja mi treba kao odgovor i stvarnost. Ona ti je katil-ferman, voljena…