Iako sam još nedavno radila planove, znate, one projekcije za pet, deset ili više godina, odustala sam od tog koncepta. Jednostavno, uvijek bi se razočarala. Zaigrate li povlačenje konopa sa sudbinom, ona će uvijek prevagnuti. Na kraju, uza sve projekcije i izbore većina nas ipak pronađe neku sigurnu luku u zavjetrini i skrasi se, kompromisno se odričući nekih daljnjih opcija. I, kolko-tolko, zadovoljni smo jer obitelj je općeprihvaćen put ka sreći. Baš kao i demokracija, najbolji koji imamo, zajedno sa svim svojim manama.
Jednom kad verbaliziramo sudbonosno DA i odlučimo se za opciju obitelji, svoju sudbinu dijelom stavljamo u tuđe ruke, dijelimo moć odlučivanja, ali i odgovornost. Jednostranačje postaje višestranačje uz moguće povremeno koaliranje. Zakonodavna vlast sve vam više bježi iz ruku dolaskom "svježe krvi" u redove dok jačate na području izvršne vlasti. Svejedno, vaš utjecaj se sve više smanjuje dok eskapistički tražite neku lokalnu samoupravu u kojoj ćete se osjećati barem malo slobodni.
Da, sloboda, sa svojim brojnim instrumentima izbora, uzvišen je i pomalo precijenjen cilj. Istraživanja su pokazala kako nas previše opcija čini neodlučnima što može dovesti i do depresije. Baš kao i naša vlast koja nam ne nudi mnogo (izbora). Vjerujući floskuli da svaki narod bira vlast kakvu zaslužuje, ona je naša sudbina. A s njom se mirimo. Možda ju zato bespogovorno trpimo i ne dižemo glas, bar ne glasno. Ipak, bila je naš izbor. Naša odgovornost.