Jednom je netko izjavio, mislim Winston Churchill, kako demokracija nije savršeni sustav, no najbolji koji imamo. Izbori. Uče nas da ih imamo i da sami možemo odrediti svoj život, postati ono što želimo. Školujemo se da bi jednog dana imali izbore, radimo da ih ispunimo, no s vremena na vrijeme umiješa se i prst sudbine.Tako je to i s blizancima. Ne možeš ih planirati, naručiti niti zamisliti u projekciji. Iako postoji alternativa, ona pogubna, ipak pristaješ na kompromis koji ti život ponudi. Neki igraju loto cijeli život i ne dobiju nikada ništa. S blizancima igrate na srećku roditeljstva uzmi duplo ili ostavi.
Iako sam još nedavno radila planove, znate, one projekcije za pet, deset ili više godina, odustala sam od tog koncepta. Jednostavno, uvijek bi se razočarala. Zaigrate li povlačenje konopa sa sudbinom, ona će uvijek prevagnuti. Na kraju, uza sve projekcije i izbore većina nas ipak pronađe neku sigurnu luku u zavjetrini i skrasi se, kompromisno se odričući nekih daljnjih opcija. I, kolko-tolko, zadovoljni smo jer obitelj je općeprihvaćen put ka sreći. Baš kao i demokracija, najbolji koji imamo, zajedno sa svim svojim manama.
Jednom kad verbaliziramo sudbonosno DA i odlučimo se za opciju obitelji, svoju sudbinu dijelom stavljamo u tuđe ruke, dijelimo moć odlučivanja, ali i odgovornost. Jednostranačje postaje višestranačje uz moguće povremeno koaliranje. Zakonodavna vlast sve vam više bježi iz ruku dolaskom "svježe krvi" u redove dok jačate na području izvršne vlasti. Svejedno, vaš utjecaj se sve više smanjuje dok eskapistički tražite neku lokalnu samoupravu u kojoj ćete se osjećati barem malo slobodni.
Da, sloboda, sa svojim brojnim instrumentima izbora, uzvišen je i pomalo precijenjen cilj. Istraživanja su pokazala kako nas previše opcija čini neodlučnima što može dovesti i do depresije. Baš kao i naša vlast koja nam ne nudi mnogo (izbora). Vjerujući floskuli da svaki narod bira vlast kakvu zaslužuje, ona je naša sudbina. A s njom se mirimo. Možda ju zato bespogovorno trpimo i ne dižemo glas, bar ne glasno. Ipak, bila je naš izbor. Naša odgovornost.
Iako sam još nedavno radila planove, znate, one projekcije za pet, deset ili više godina, odustala sam od tog koncepta. Jednostavno, uvijek bi se razočarala. Zaigrate li povlačenje konopa sa sudbinom, ona će uvijek prevagnuti. Na kraju, uza sve projekcije i izbore većina nas ipak pronađe neku sigurnu luku u zavjetrini i skrasi se, kompromisno se odričući nekih daljnjih opcija. I, kolko-tolko, zadovoljni smo jer obitelj je općeprihvaćen put ka sreći. Baš kao i demokracija, najbolji koji imamo, zajedno sa svim svojim manama.
Jednom kad verbaliziramo sudbonosno DA i odlučimo se za opciju obitelji, svoju sudbinu dijelom stavljamo u tuđe ruke, dijelimo moć odlučivanja, ali i odgovornost. Jednostranačje postaje višestranačje uz moguće povremeno koaliranje. Zakonodavna vlast sve vam više bježi iz ruku dolaskom "svježe krvi" u redove dok jačate na području izvršne vlasti. Svejedno, vaš utjecaj se sve više smanjuje dok eskapistički tražite neku lokalnu samoupravu u kojoj ćete se osjećati barem malo slobodni.
Da, sloboda, sa svojim brojnim instrumentima izbora, uzvišen je i pomalo precijenjen cilj. Istraživanja su pokazala kako nas previše opcija čini neodlučnima što može dovesti i do depresije. Baš kao i naša vlast koja nam ne nudi mnogo (izbora). Vjerujući floskuli da svaki narod bira vlast kakvu zaslužuje, ona je naša sudbina. A s njom se mirimo. Možda ju zato bespogovorno trpimo i ne dižemo glas, bar ne glasno. Ipak, bila je naš izbor. Naša odgovornost.
You must be logged in to post a comment Login