Za profesoricu Mirjanu Krizmanić kao da je vrijeme stalo. Izgleda i zrači istom energijom kao i na svojim legendarno zabavnim predavanjima studentima psihologije Filozofskog fakulteta u Zagrebu prije dvadesetak godina.
Naša ugledna psihologinja, prof. dr. sci. Mirjana Krizmanić umirovljena je 2001. godine nakon 40 godina rada sa studentima. Kako je njeno mišljenje da se kad jednom odeš u mirovinu više ne treba vraćati na bivše radno mjesto i smetati tamo zaposlenima, tim ju je više ganula kandidatura za Zagrepčanku godine koju je podnio Odsjek za psihologiju, uz podršku cijelog Filozofskog fakulteta:
– Kad sam pročitala kako su napisali prijedlog kandidature, lijepo kao da je nekrolog, suze su mi krenule.
S poklopcima na Horvatinčića
Prof. Krizmanić Zagrepčanka je rođena prije 73 u Hatzovoj, a od 1941. godine živi u istom stanu u Gundulićevoj gdje nas je primila na razgovor. Priča nam o svojoj znanstvenoj karijeri, no ističe da je za zadovoljstvo svakog čovjeka važno imati i neki volonterski društveni angažman. Posebno je ponosna na četverogodišnje sudjelovanje u upravnom odboru Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva i sadašnje članstvo u Urbanističkom savjetu Zelene akcije. Ona je jedna od Zagrepčanki koja je lupala poklopcima zbog Horvatinčićeve gradnje na Cvjetnog trgu. Puna dva sata.
Kao maturantica se nije mogla odlučiti što studirati, pa je posjećivala predavanja na svim fakultetima, što ju je stajalo 300 neopravdanih sati. Ono na tada posve novom studiju psihologije najviše joj se dopalo. Da danas bira, i opet bi ga odabrala. Dan nakon diplome zaposlila se na fakultetu na kojem je poslije pokretala i vodila kolegije Kliničke psihologije, Zdravstvene psihologije, Psihologije ometenih u razvoju i Psihologiju savjetovanja. Tijekom domovinskog rata posvetila se radu sa stradalnicima. Pitamo je da je li joj žao što nije cijelu karijeru provela radeći sa ljudima koji trebaju pomoć, umjesto u znanosti:
– Iako ne profesionalno, uvijek sam se bavila savjetovanjem. Svi moji prijatelji i cijeli moj kvart uvijek su me koristili. I danas imam ulično savjetovanje za susjede, sve obavimo na cesti – smije se.
Pobijedila i bolest i predrasude
Kao 14-godišnjakinja je oboljela od dječje paralize. Dvije je godine provela u bolnici, a kad izašla ipak je stigla vršnjake – polagala je po dva gimnazijska razreda u godini.
– Kroz taj mi je životni period pomogao otac, svojim strogim i pravednim odgojem. U
prvom razredu pučke škole mi je rekao da će mi školovati, ali mi neće nikad platiti niti jedan sat instrukcija. Kad sam poslije bolesti pitala takvu pomoć, odbio me riječima: "Ako možeš sama dobro, a ako ne možeš bolje da ponavljaš razred". Nije mi dao da jamram, niti da se žalim. S invaliditetom sam se nosila tako da sam ljude podijelila na one kojima smeta kako hodam i one kojima to ne smeta. S prvima se nisam družila. Na jednogodišnjoj stipendiji u Americi sam puno naučila, vidjela kako oni nemaju predrasuda prema invalidima, jer djecu od vrtića uče da poštuju različitosti – kazuje nam.
Udžbenici i knjiga "Tkanje života"
Iako je u mirovini, prof. dr. sci. Mirjana Krizmanić radi punom parom. U tom je periodu objavila knjigu o toleranciji s prof. dr.sci. Vladimirom Kolesarićem, na Filozofskom fakultetu u Osijeku je vodila istraživački projekt "Tolerancija u svakidašnjem životu", prevela je tridesetak sveučilišnih udžbenika iz psihologije, a ovaj joj tjedan izlazi i prava self-help knjiga koju je u napisala, "Tkanje života" u izdanju "Profila".
– Cijeli sam se život snebivala oko takvih knjiga. Onda me je bivša studentica koja je tamo urednica izazvala da to sama napravim bolje. Doista, u Hrvatskoj je to prvi priručnik za samopomoć iz pera sveučilišnog profesora i nadam se da će biti dobro prihvaćen,– zaključuje profesorica Mirjana Krizmanić.
* * *
Za Nagradu "Zagrepčanka godine" gradski Odbor za javna priznanja predlaže profesoricu Mirjanu Krizmanić. Izabrana je između 19 prijedloga pristiglih na natječaj. Konačnu odluku donijet će članovi zagrebačke Skupštine za deset dana, na sjednici 26. veljače.
Naša ugledna psihologinja, prof. dr. sci. Mirjana Krizmanić umirovljena je 2001. godine nakon 40 godina rada sa studentima. Kako je njeno mišljenje da se kad jednom odeš u mirovinu više ne treba vraćati na bivše radno mjesto i smetati tamo zaposlenima, tim ju je više ganula kandidatura za Zagrepčanku godine koju je podnio Odsjek za psihologiju, uz podršku cijelog Filozofskog fakulteta:
– Kad sam pročitala kako su napisali prijedlog kandidature, lijepo kao da je nekrolog, suze su mi krenule.
S poklopcima na Horvatinčića
Prof. Krizmanić Zagrepčanka je rođena prije 73 u Hatzovoj, a od 1941. godine živi u istom stanu u Gundulićevoj gdje nas je primila na razgovor. Priča nam o svojoj znanstvenoj karijeri, no ističe da je za zadovoljstvo svakog čovjeka važno imati i neki volonterski društveni angažman. Posebno je ponosna na četverogodišnje sudjelovanje u upravnom odboru Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva i sadašnje članstvo u Urbanističkom savjetu Zelene akcije. Ona je jedna od Zagrepčanki koja je lupala poklopcima zbog Horvatinčićeve gradnje na Cvjetnog trgu. Puna dva sata.
Kao maturantica se nije mogla odlučiti što studirati, pa je posjećivala predavanja na svim fakultetima, što ju je stajalo 300 neopravdanih sati. Ono na tada posve novom studiju psihologije najviše joj se dopalo. Da danas bira, i opet bi ga odabrala. Dan nakon diplome zaposlila se na fakultetu na kojem je poslije pokretala i vodila kolegije Kliničke psihologije, Zdravstvene psihologije, Psihologije ometenih u razvoju i Psihologiju savjetovanja. Tijekom domovinskog rata posvetila se radu sa stradalnicima. Pitamo je da je li joj žao što nije cijelu karijeru provela radeći sa ljudima koji trebaju pomoć, umjesto u znanosti:
– Iako ne profesionalno, uvijek sam se bavila savjetovanjem. Svi moji prijatelji i cijeli moj kvart uvijek su me koristili. I danas imam ulično savjetovanje za susjede, sve obavimo na cesti – smije se.
Pobijedila i bolest i predrasude
Kao 14-godišnjakinja je oboljela od dječje paralize. Dvije je godine provela u bolnici, a kad izašla ipak je stigla vršnjake – polagala je po dva gimnazijska razreda u godini.
– Kroz taj mi je životni period pomogao otac, svojim strogim i pravednim odgojem. U
prvom razredu pučke škole mi je rekao da će mi školovati, ali mi neće nikad platiti niti jedan sat instrukcija. Kad sam poslije bolesti pitala takvu pomoć, odbio me riječima: "Ako možeš sama dobro, a ako ne možeš bolje da ponavljaš razred". Nije mi dao da jamram, niti da se žalim. S invaliditetom sam se nosila tako da sam ljude podijelila na one kojima smeta kako hodam i one kojima to ne smeta. S prvima se nisam družila. Na jednogodišnjoj stipendiji u Americi sam puno naučila, vidjela kako oni nemaju predrasuda prema invalidima, jer djecu od vrtića uče da poštuju različitosti – kazuje nam.Udžbenici i knjiga "Tkanje života"
Iako je u mirovini, prof. dr. sci. Mirjana Krizmanić radi punom parom. U tom je periodu objavila knjigu o toleranciji s prof. dr.sci. Vladimirom Kolesarićem, na Filozofskom fakultetu u Osijeku je vodila istraživački projekt "Tolerancija u svakidašnjem životu", prevela je tridesetak sveučilišnih udžbenika iz psihologije, a ovaj joj tjedan izlazi i prava self-help knjiga koju je u napisala, "Tkanje života" u izdanju "Profila".
– Cijeli sam se život snebivala oko takvih knjiga. Onda me je bivša studentica koja je tamo urednica izazvala da to sama napravim bolje. Doista, u Hrvatskoj je to prvi priručnik za samopomoć iz pera sveučilišnog profesora i nadam se da će biti dobro prihvaćen,– zaključuje profesorica Mirjana Krizmanić.
* * *
Za Nagradu "Zagrepčanka godine" gradski Odbor za javna priznanja predlaže profesoricu Mirjanu Krizmanić. Izabrana je između 19 prijedloga pristiglih na natječaj. Konačnu odluku donijet će članovi zagrebačke Skupštine za deset dana, na sjednici 26. veljače.
You must be logged in to post a comment Login