Ok. Kada sam počela pisati za She.hr dogovorila sam se s urednicom da unesem dašak poleta, razigranosti i lijepih tema. Do sada sam bila više ili manje uspješna u tome i vješto sam zaobilazila pisanje o stvarima koje se zaista oko nas događaju, a nisu lijepe.
Danas mi je malo puknuo film, PMS je obuzeo moje tijelo od početka do kraja i raspala sam se. Obuzele su me crne misli i jednostavno se nisam mogla oduprijeti. Cijeli dan sam žvakala žvaku da mi usta ne idu prema dolje. Ali, ne možeš sakriti jad. Vidi se u očima. I tako sam tankala auto i kada sam išla platiti račun, mladi gospodin me upitao zašto sam ljuta?! Odgovorila sam mu – "Nisam ljuta, samo sam se zamislila". Mislim si, stari moj otkuda da krenem sipati te riječi i fraze koje me cijeli dan more. Hvala i doviđenja.
Slučaj 1.
Prosci. Uvijek su me užasavali ljudi koji su prose. Strašno. Još kao mala nije mi bilo jasno zašto žicaju novac i zašto im moj otac povremeno ubaci novac. Sada kada sam malo starija srećem ljude bez noge. Bez ruke. Alkoholičare. Dijabetičare. Epileptičare. Gluhonijeme. Dječicu. I svi žele isto, a to je novac za svoje potrebe. Teško je ocijeniti kome od njih novac najviše treba i treba li im uopće. Kada živite u gradu koji nije tako velik ti ljudi se uvijek ponavljaju.
Tako je ova epileptičarka zapravo gemblerica. Gluhonijema zapravo uopće nije gluhonijema. A dječica su najčešće žrtva svojih roditelja kojima se više ne da žicati za mlijeko za svoju djecu. Nemam ništa protiv. I suosjećam. I dam. Dječaku koji ima možda 10 godina i svira violinu ubaciti ću novac. Uvijek!
Ali, ono što me ljuti je sljedeća stvar. Ručam, i u ručak mi upada čovjek sa slikom Sv. Ante moleći novac za kćer u kolicima. Baš jučer kad je bio Sv. Ante. I baš u momentu kada ja halapljivo jedem pizzu jer sam gladna k'o leš. I kako da mu ne dam 5 kuna?! Pa živa bih se pojela. Nakon njega prođe baka s cvijećem, pa i nje mi dođe milo. A nakon nje baka s čarapicama?! Kako da ja odlučim kome više treba. Dati svima? Ili nikome? Hm…
Slučaj 2.
Ima posla, nema posla. Sada će plaća, joj ipak neće ovaj mjesec plaća. Država nelikvidna. Računi blokirani. Kaže moja mama – dotakli smo dno. I sada bi trebali u oporavak. Pitam se ja kako? I tko bi nam točno trebao učiniti državu likvidnom? Mi? Ili možda oni koji su nas doveli u ovo stanje?
Šoping centri se samo nižu jedan za drugim, a zjape prazni. Rijetko viđam ljude u dućanima, a kamoli na blagajnama. Ako kupuju kupuju na plastiku. Na rate nemile. Neki dan sam ušla u dućan i gospođa je na glas rekla: "Da, može na 12 rata". What na 12 rata? Dva outfita za posao? Strava i užas. Ne osuđujem ju nimalo nego želim reći da su opasna vremena došla. Da novac ništa ne vrijedi i da su ljudi potpuno opterećeni a opet s druge strane ne žele si nešto priuštiti. I to je prirodno. Da imaju svoje potrebe i želje. Neprirodno je to što se događa.
Dućani više ne znaju kako bi dozvali kupce, pa lijepe po dućanu natpise tipa: kupi dva dobiješ tri. Ili, preduhitrite sniženje?! Hello! Prije još 4-5 godina nismo imali normalna sniženja u ovoj zemlji, a sada imamo i predsniženja. Ma je li! Samo sada nema novaca. Platežna moć se smanjila i ljudima ništa ne znače ti natpisi. Meni prvoj! Ja to vidim ovako: prije kada smo imali love plaćali smo nemile pare za kakav komad krpe čak i na sniženju. Danas imamo skoro pa svjetska sniženja u nekim dućanima, samo nam fali resursa. Kako god okreneš ne možeš zaradit i zaribati sistem. Ili?
Nisam napisala ništa što već ne znate ili s čime ne živite. Trebala sam ispušni ventil. Nadam se da mi nećete zamjerati ali eto, danas je takvo raspoloženje napalo moj um. 22:35 je i sutra je novi dan. <3
P.S. I da, ovo je još uvijek portal She. hr koji je tako lepršav i svjež 🙂
Ginger.
Gingerblurbs
Danas mi je malo puknuo film, PMS je obuzeo moje tijelo od početka do kraja i raspala sam se. Obuzele su me crne misli i jednostavno se nisam mogla oduprijeti. Cijeli dan sam žvakala žvaku da mi usta ne idu prema dolje. Ali, ne možeš sakriti jad. Vidi se u očima. I tako sam tankala auto i kada sam išla platiti račun, mladi gospodin me upitao zašto sam ljuta?! Odgovorila sam mu – "Nisam ljuta, samo sam se zamislila". Mislim si, stari moj otkuda da krenem sipati te riječi i fraze koje me cijeli dan more. Hvala i doviđenja.
Slučaj 1.
Prosci. Uvijek su me užasavali ljudi koji su prose. Strašno. Još kao mala nije mi bilo jasno zašto žicaju novac i zašto im moj otac povremeno ubaci novac. Sada kada sam malo starija srećem ljude bez noge. Bez ruke. Alkoholičare. Dijabetičare. Epileptičare. Gluhonijeme. Dječicu. I svi žele isto, a to je novac za svoje potrebe. Teško je ocijeniti kome od njih novac najviše treba i treba li im uopće. Kada živite u gradu koji nije tako velik ti ljudi se uvijek ponavljaju.
Tako je ova epileptičarka zapravo gemblerica. Gluhonijema zapravo uopće nije gluhonijema. A dječica su najčešće žrtva svojih roditelja kojima se više ne da žicati za mlijeko za svoju djecu. Nemam ništa protiv. I suosjećam. I dam. Dječaku koji ima možda 10 godina i svira violinu ubaciti ću novac. Uvijek!
Ali, ono što me ljuti je sljedeća stvar. Ručam, i u ručak mi upada čovjek sa slikom Sv. Ante moleći novac za kćer u kolicima. Baš jučer kad je bio Sv. Ante. I baš u momentu kada ja halapljivo jedem pizzu jer sam gladna k'o leš. I kako da mu ne dam 5 kuna?! Pa živa bih se pojela. Nakon njega prođe baka s cvijećem, pa i nje mi dođe milo. A nakon nje baka s čarapicama?! Kako da ja odlučim kome više treba. Dati svima? Ili nikome? Hm…
Slučaj 2.
Ima posla, nema posla. Sada će plaća, joj ipak neće ovaj mjesec plaća. Država nelikvidna. Računi blokirani. Kaže moja mama – dotakli smo dno. I sada bi trebali u oporavak. Pitam se ja kako? I tko bi nam točno trebao učiniti državu likvidnom? Mi? Ili možda oni koji su nas doveli u ovo stanje?
Šoping centri se samo nižu jedan za drugim, a zjape prazni. Rijetko viđam ljude u dućanima, a kamoli na blagajnama. Ako kupuju kupuju na plastiku. Na rate nemile. Neki dan sam ušla u dućan i gospođa je na glas rekla: "Da, može na 12 rata". What na 12 rata? Dva outfita za posao? Strava i užas. Ne osuđujem ju nimalo nego želim reći da su opasna vremena došla. Da novac ništa ne vrijedi i da su ljudi potpuno opterećeni a opet s druge strane ne žele si nešto priuštiti. I to je prirodno. Da imaju svoje potrebe i želje. Neprirodno je to što se događa.
Dućani više ne znaju kako bi dozvali kupce, pa lijepe po dućanu natpise tipa: kupi dva dobiješ tri. Ili, preduhitrite sniženje?! Hello! Prije još 4-5 godina nismo imali normalna sniženja u ovoj zemlji, a sada imamo i predsniženja. Ma je li! Samo sada nema novaca. Platežna moć se smanjila i ljudima ništa ne znače ti natpisi. Meni prvoj! Ja to vidim ovako: prije kada smo imali love plaćali smo nemile pare za kakav komad krpe čak i na sniženju. Danas imamo skoro pa svjetska sniženja u nekim dućanima, samo nam fali resursa. Kako god okreneš ne možeš zaradit i zaribati sistem. Ili?
Nisam napisala ništa što već ne znate ili s čime ne živite. Trebala sam ispušni ventil. Nadam se da mi nećete zamjerati ali eto, danas je takvo raspoloženje napalo moj um. 22:35 je i sutra je novi dan. <3
P.S. I da, ovo je još uvijek portal She. hr koji je tako lepršav i svjež 🙂
Ginger.
Gingerblurbs
You must be logged in to post a comment Login