Kad odrastem… ako odrastem

Razlog? Ne bi li se riješila viška koji se nakupio u toj siromašnoj kvadraturi. Kao i svaki put do tada, pogled mi je završio na mojoj staroj kutiji koju sam dovukla sa sobom iz Zadra još kad sam došla na fax u Zagreb. Stalno sam odgađala kopanje po njoj jer sam znala ako krenem da će to potrajati cijelu vječnost. Naime dobar dio mog života se nalazi u toj staroj kutiji za cipele, koja datira iz doba kada mi je noga bila 35. Tako mala kutija, tako puno uspomena u njoj. Ali da se sad ne zanesem pa me preplave uspomene i krenem vam prepričavati u koga sam sve bila zaljubljena, kome sam pisala prve stihove i sl…

Između ostalog tu je bilo i par mojih starih leksikona iz osnovne škole (sjećate se njih!!!) pa sam počela malo listati. Dobro sam se nasmijala, jer svatko od nas je na pitanje ‘"Što želiš biti kad odrasteš?" imao bar jednom odgovor "astronaut", a svaka druga cura je htjela biti pjevačica, ako ne to, onda glumica… Ja sam imala faze od slikarice, frizerke pa sve do doktorice…ali zamislite, nikad pjevačica. To mi je bilo jako čudno jer ako je išta bilo konstantno u mom životu to je bila velika zaljubljenost u glazbu. Kada bolje razmislim, iako je glazbeni svijet oduvijek bio dio mene, nikad nisam mislila da ću ja biti dio glazbenog svijeta, kamoli da će ljudi jednom slušati moje pjesme. S obzirom da moja obitelj nikad nije bila bogata pa nisam mogla ni sanjati o tome kako ću snimati albume, a opet bila sam dovoljno realna da ne sanjam o tome kako će me netko "otkriti u Hrvatskoj" (postoji li uopće tako nešto van filmova).

Život je ponekad vrlo nepredvidljiv, a danas sam tu gdje jesam…tamo gdje želim biti. To je jedina sigurna stvar koju znam, ostalo je druga priča. Uvijek sam se divila ljudima koji su od malih nogu znali što žele, osjećali se predodređenima za nešto te se svim svojim bićem dali u to. Ja sam uvijek htjela previše stvari odjednom, i sve bi mi brzo dosadilo.

Danas studiram, pjevam, pišem, skladam, crtam, radim web dizajn…ali i dalje nisam na čisto sa vizijom toga što želim biti "kad odrastem" – a na samom sam rubu da postanem odrasla osoba. Najviše me muči to koliko smisla ima uložiti 100 posto svoje energije i vremena u nešto što je skoro nemoguće, i da li se time ograničavam na samo jednu stvar koja mi jednog dana opet može dosaditi. Jesam li spremna toliko riskirati? S druge strane, ako rasipam dio po dio energije na različite stvari nikad neću moći reći da sam u nečemu dala sve od sebe, a to će uvijek biti opravdanje zašto nije moglo biti bolje. Tako u krug…

Svi su mi uvijek govorili: ”Kad prođe fax onda ćeš razmišljati o tome što ćeš raditi, doći će ti to s vremenom…" Mada nikad ne slušam što mi govore, ovo mi je zvučalo logičnije od bilo čega u mojoj glavi pa sam se tome i prepustila. Evo me, dva ispita do kraja faxa, nimalo bistrije vizije o tome što želim biti…toliko toga, ne znam kud bi prije. Ali listajući stari leksikon utješilo me što su možda dvije osobe pogodile svoju budućnost, ostali su poput mene…odgodili odrastanje na još neko vrijeme.