Ponekad je dovoljan jedan zvuk, jedna rečenica ili jedna informacija da se svakodnevica potpuno promijeni. U posljednjim tjednima, upravo su takvi trenuci postali dio realnosti za mnoge učenike.
Lažne dojave o bombama, koje su dovele do evakuacija škola, vrtića i drugih institucija, na kraju su se pokazale neistinitima. No ono što ostaje nakon što policija završi pregled i djeca se vrate u klupe nije isto kao prije.
Jer osjećaj sigurnosti, jednom narušen, ne vraća se istim tempom kao što je nestao
Kada “mali stresovi” postanu svakodnevica
U kontekstu lažnih dojava o bombama u školama, ono što se na prvi pogled čini kao “kratka uzbuna” za djecu često ima puno dublji učinak. Svaka evakuacija, svaki prekid nastave, svaki izlazak iz učionice pod neizvjesnošću za dijete nije samo procedura, nego iskustvo koje tijelo pamti.
Kako upozoravaju iz Psihološki centar Carpe Diem u svom priopćenju za medije povodom ove teme, stres ne proizlazi samo iz velikih i dramatičnih događaja, već se često gradi kroz niz manjih, ponavljajućih situacija koje se doživljavaju kao prijetnja. “Upravo takvi ‘mali stresovi’, poput učestalih uzbuna i prekida nastave, mogu imati kumulativni učinak i dugoročno biti opterećujući”, navode.
Kada se dojave o bombama ponavljaju, problem više nije samo jedan incident. Djeca počinju povezivati školu, koja bi trebala biti sigurno mjesto, s neizvjesnošću. Svaki novi alarm ili izlazak iz razreda može ponovno aktivirati isti osjećaj straha, čak i ako se na kraju pokaže da opasnosti nema.
U tom ponavljanju, stres prestaje biti trenutak i počinje postajati stanje. Dijete više ne reagira samo na ono što se događa, nego i na ono što očekuje da bi se moglo dogoditi.
I upravo tu “mali stresovi” prestaju biti mali. Postaju iskustvo koje se nakuplja i tiho oblikuje osjećaj sigurnosti ili njegov izostanak.
Zašto netko uopće šalje lažne dojave?
Iza ovakvih postupaka često ne stoji jedan jednostavan razlog. Psihološki gledano, motivi mogu uključivati:
- potrebu za pažnjom ili reakcijom
- osjećaj moći i kontrole
- frustraciju ili želju za osvetom
- želju za izazivanjem kaosa
- organizirane oblike digitalnog uznemiravanja
No bez obzira na motiv učinak je uvijek isti: strah.
I to ne kratkotrajan, nego onaj koji se tiho zadržava.
Što djeci zapravo treba u ovakvim trenucima
U situacijama koje su nepredvidive, djeca najviše traže ono što je stabilno. Roditelje koji ostaju smireni. Nastavnike koji objašnjavaju što se dešava bez dramatiziranja. Prostor u kojem mogu reći da ih je strah bez umanjivanja tog osjećaja.
Kako navode iz Psihološki centar Carpe Diem: “Ključno je osigurati djeci stabilnost, osjećaj sigurnosti i prostor za izražavanje osjećaja… kroz razgovor, prisutnost i jasne informacije.” Ponekad nije potrebno puno. Nekad je dovoljno samo biti tu i reći: “Razumijem da te ovo uplašilo.”
Kad vijest prođe
Lažne dojave završe. Policija potvrdi da nema opasnosti. Djeca se vrate u učionice i raspored se nastavlja.
Ali bilo bi pogrešno ignorirati da ovakve situacije ostavljaju trag. Čak i kada opasnost nije bila stvarna, osjećaj koji se pojavio u tom trenutku: strah, zbunjenost, nesigurnost za djecu je itekako stvaran.
Sigurnost za dijete nije samo informacija da je sve u redu. Sigurnost je osjećaj koji se gradi iznutra.
I upravo zato ovakve situacije mogu imati dublji utjecaj nego što se na prvi pogled čini. Ako se ponavljaju, mogu poljuljati povjerenje u prostor koji bi trebao biti siguran i stvoriti tihu napetost koja se ne vidi odmah, ali se prepoznaje u ponašanju, koncentraciji ili snu.
Zato je važno ne umanjivati njihov utjecaj, nego ga prepoznati.
Ne samo pitati jesu li djeca sigurna nego i kako se osjećaju. Ne samo vratiti ih u rutinu nego im pomoći da se u njoj ponovno osjećaju stabilno.