Znamo da je na taj dan Isus Krist uskrsnuo, svjesni smo da tada jedemo jaja i slatke kolače te negdje ubacimo i zeku. A kako je ta priča počela te otkud zeko u toj priči, odlučili smo istražiti.
Prvo spominjanje Uskrsa datira negdje u 2. stoljeću. O njemu se govori kao o slavlju koje je nastalo iz lokalnih običaja. U većini mitologija vrijeme Uskrsa se spominje kao razdoblje proljetnih svečanosti, prekida posta i pozdrava životu i suncu.
U drugom stoljeću Kršćani su odlučili kako bi trebalo odrediti datum za slavlje Kristovog uskrsnuća. Kako bi datum svima bio poznat i uvriježen u kulturi spojeni su poganski, židovski i kršćanski običaji. Tako je određeno da se Uskrs slavi nedjelju poslije proljetnog ekvinocija 21. ožujka i nakon židovskog blagdana Pashe. Na taj način ono predstavlja proljetno buđenje, ponovno uzimanje hrane nakon posta i rađanje spasitelja.
Slavimo proljeće, plodni smo i ponovno se rađamo
Jaje se u ovo priču uvuklo jer ono u većini poganskih mitologija ima veliku ulogu. Razne teorije govore o “Jaju svjetla” ili “Jaju – Svijetu”, a oba izraza podrazumijevaju istu ideju – da je prvi iz jajeta nastao Bog. Osim toga, mnogi običaji koji slave povratak proljeća, gravitiraju Uskrsu, a jaja su uvijek simbol obnovljenog života u rano proljeće. A bojaju se jarkim bojama jer predstavljaju proljetno sunce.
A što je s zekom? Iako bi s jajima bolje išla koka ili patka, zec je ipak u priči o Uskrsu jer je u poganskim mitologijama često smatran simbolom plodnosti i novog života. Naravno to je zbog čestog razmnožavanja i velikog broja potomaka. Ipak u uskršnje običaje uveden je u 1500. godine u Njemačkoj, a prvi jestivi zeko napravljen je od tijesta i šećera 1800. godine, također u Njemačkoj. Vjerojatno im je više ponestalo živih potomaka najplodnije životinje, pa su se morali okrenuti slatkom. Od Njemačke pa nadalje zeko je kao uskršnji običaj odskakutao i u ostale zemlje.
Prvo spominjanje Uskrsa datira negdje u 2. stoljeću. O njemu se govori kao o slavlju koje je nastalo iz lokalnih običaja. U većini mitologija vrijeme Uskrsa se spominje kao razdoblje proljetnih svečanosti, prekida posta i pozdrava životu i suncu.
U drugom stoljeću Kršćani su odlučili kako bi trebalo odrediti datum za slavlje Kristovog uskrsnuća. Kako bi datum svima bio poznat i uvriježen u kulturi spojeni su poganski, židovski i kršćanski običaji. Tako je određeno da se Uskrs slavi nedjelju poslije proljetnog ekvinocija 21. ožujka i nakon židovskog blagdana Pashe. Na taj način ono predstavlja proljetno buđenje, ponovno uzimanje hrane nakon posta i rađanje spasitelja.
Slavimo proljeće, plodni smo i ponovno se rađamo
Jaje se u ovo priču uvuklo jer ono u većini poganskih mitologija ima veliku ulogu. Razne teorije govore o “Jaju svjetla” ili “Jaju – Svijetu”, a oba izraza podrazumijevaju istu ideju – da je prvi iz jajeta nastao Bog. Osim toga, mnogi običaji koji slave povratak proljeća, gravitiraju Uskrsu, a jaja su uvijek simbol obnovljenog života u rano proljeće. A bojaju se jarkim bojama jer predstavljaju proljetno sunce.
A što je s zekom? Iako bi s jajima bolje išla koka ili patka, zec je ipak u priči o Uskrsu jer je u poganskim mitologijama često smatran simbolom plodnosti i novog života. Naravno to je zbog čestog razmnožavanja i velikog broja potomaka. Ipak u uskršnje običaje uveden je u 1500. godine u Njemačkoj, a prvi jestivi zeko napravljen je od tijesta i šećera 1800. godine, također u Njemačkoj. Vjerojatno im je više ponestalo živih potomaka najplodnije životinje, pa su se morali okrenuti slatkom. Od Njemačke pa nadalje zeko je kao uskršnji običaj odskakutao i u ostale zemlje.
You must be logged in to post a comment Login