Mama se silno boji zatvorenih prostora i već godinama, radi teških glavobolja, pokušava obaviti pregled magnetske rezonance. Nekoliko puta je i uspjela 10-ak sekundi izdržati u “stroju” pa bi panično molila da je se “vadi van”. Prije tjedan dana je konačno pregled obavila i došla do dijagnoze koja će sigurno olakšati liječenje, a ja sam joj taj zadnji put važno i hrabro rekla kako je vrijeme da shvati da mora. Pregled svi obavljaju, pa će i ona preživjeti i kako je moglo biti nešto puno gore u pitanju pa neka bude zahvalna. Just do it!
A sada ja nastupam
Kako to u životu često biva, pojavila se prilika da i ja dokažem da se sve može koliko, ali i da provjerim zašto svi o ovom pregledu govore sa strahom. Hrabro sam ušla u prostoriju, ispričala sestri priču o mami i “najgorem pregledu na svijetu” kroz smijeh, sve što sam pitala je bilo smijem li otvarati oči i koliko pregled traje.
Gospođa kaže oko 25 minuta, stroj je dosta glasan, ali ne da ne brinem. Ništa na mene neće pasti i sve će biti brzo gotovo. Iako sam od onih koji sve što kod liječnika (na sreću rijetko) trebaju obaviti, obavljam u privatnim poliklinikama, na ovaj sam se pregled naručila u jednu zagrebačku bolnicu jer je za njega kod privatnog liječnika ipak trebalo odvojiti nešto više love, a trenutno je nemam ni manje. Osoblje je bilo izuzetno ljubazno, to me je dodatno ohrabrilo.
ALI, sve je u tom stroju stvarno drugačije…
“Lezite ovako, noge savijene u koljenu, ruke prekrižene na prsima i budite mirno. Evo Vam i slušalice da ne čujete jako buku”, pojasnila je sestra. Ona je otišla i ostala sam zatvorena u prostoriji sa strojem koji buči više od traktora. Izgleda sve bajno jer prostora ima, ali kako sam zatvorila oči nisam primijetila da se taj ležaj na kojem sam ja odmah podiže (ili mi se tako učinilo) i da odjednom skoro nosom dodirujem “strop”.
Osjećala sam lagani nalet anksioznosti i odmah sam poželjela viknuti da me puste van. Što radi srama, a što radi činjenice da ću morati sve ponoviti, ako odustanem (možda tek za 8 mjeseci), odlučila sam da ću napraviti sve da se smirim. Prvo sam pogledala mogu li se okrenuti na bok i shvatila da ne mogu, panika raste. Pogledala sam gdje je svjetlost iza glave… Pa samo 30-ak centimetra, ali mi je bilo jasno da ne mogu pobjeći u tom smjeru. Noge nisu u stroju, ali nema šanse da se gurnem niti na tu stranu van.
Panka raste, ja se i dalje pokušavam umiriti. Ruke na prsima mi smetaju jer osjećam pritisak i ne mogu udahnuti kako treba, ali s rukama nemaš kud… Zraka mi i dalje nedostaje.
Mislim na torticu, jedrenje, bivšeg dečka kojeg sam srela slučajno 5 minuta prije pregleda i nije mi bilo drago, sadašnjeg dečka koji bi me ustvari jedini mogao smiriti i zamišljam da me drži za ruku… Ne pomaže! Mislim na sataraš koji me čeka doma i jako je ukusan, starog psa koji hitno mora van u šetnju, režije koje nisam platila dva mjeseca, masažu protiv celulita koja ne djeluje, diplomski koji privodim kraju, vjevericu koja je šetala po parku, mjehur koji me peče…
Ništa ne pomaže, dakle ništa. Ovaj stroj i jako girje, znojim se nepodnošljivo, zraka nemam, on je ljući od ljutog mora… U tom trenutku ne znam je li prošlo 8 minuta ili 18… Kad sam mislila da su se najgore misli već izvrtjele i da ću izdržati, padne mi na pamet da sam ja možda i dalje sama u toj prostoriji i da se nitko neće odazvati ako vrisnem, da ne postoji gumb koji mogu stisnuti, ili postoji, ali mi nisu rekli, ili su mi rekli, a ja čula nisam…
I tu kreće panika. Luda panika. Znaš da se predaješ, ali ne znaš kako ćeš to učiniti.
Odgađam vrištanje koliko mogu, shvatim da mi nisu rekli ni da me čuju niti da postoji način kojim bih ih mogla dozvati. U tom trenutku u svojoj glavi, ja sam zatvorena u lijesu. Sigurno to možete zamisliti i osjetiti strah. Srce brzo kuca, udahnuti ne možeš i misliš da nemaš što i odjednom si uvjeren da će se taj stroj sigurno spustiti na prsa…
Ne zovem ih, dakle, jer se bojim da se nitko neće odazvati i da tu mom životu dolazi kraj jer druge opcije nema, barem ja ne vidim, nego se ugušiti usred napada panike…
Vjerovali ili ne – nitko se nije odazvao kada sam glasno vrisnula – molim Vas pustite me van. Moja noćna mora se ostvarila i što sad?! Na sreću noge su vani pa mogu njima mlatiti po zraku. E to su primijetili i konačno me spasili! Kad sam tako mokra od znoja izašla van rekli su – šteta, imala ste još samo minutu… Bilo bi ok da mi je to netko rekao prije panike, ali nikog nije bilo…
Ne sjećam se kad sam se zadnji put prepala takao jako niti kada sam zadnji put pomislila da rješenja nema, ali jučer me napustila sva hrabrost kojom se dičim i skoro me je pobijedio jedan običan stroj.
Mama, mama, mama
Pregled je završio, izašla sam van oblivena znojem i nazvala mamu da joj se ispričam što sam pametovala, imala sam stvarno silnu želju to napraviti. Nakon toga panično zovem prijateljicu da joj ispričam eto kako sam ja skoro umrla od straha – doslovno. Bila je i ona na istom pregledu i to dva puta, prepričava mi isti u privatnoj poliklinici i njeno iskustvo s mojim veze nema. Iako joj nije bilo ugodno, panika ju nije napala niti u jednom trenutku niti je poput mene umirala od vrućine jer je bila upaljena dobra ventilacija, cijelo vrijeme je netko stajao uz nju i govorio joj da je hrabra, da izdrži još malo, da je ostalo samo nekoliko minuta, često su je pitali i kako je. Naravno, sam aparat je bio puno moderniji od ovog u kojem sam se ja pozdravljala sa životom.
Što bi bilo da je mene netko držao na ruku i rekao sve to…
Sigurna sam da ne bih doživjela što jesam, da bih izdržala pregled do kraja samo da sam znala da sam na dobrom putu.
Što vam želim reći…
Ako morate obaviti ovaj pregled, ne preskačite ga, jer može spasiti život. Ne mislite kao ja da ste hrabriji od drugih i da vas anksioznost ne muči (ako nije, javit će se vjerojatno tijekom pregleda), pripremite se.
Isto tako bih možda zamolila one koji nas kroz pregled vode da budu u blizini ili barem napomenu da osoba nije sama, jer njihova prisutnost, a i lijepa riječ puno znači – načula sam kako više od 50 posto pacijenata ne može radi straha pristupiti pregledu, a medicinska sestra je i meni nakon “scene” rekla da je pomislila kako sam hrabra i kako joj svaki drugi čovjek nakon par sekundi vrisne da hoće van.
I dobro je znati – stroj se stvarno neće srušiti na vas, buči jer mu je takav posao, nema ništa protiv vas i nije mu želja da izdahnete. Prije pregleda se informirajte, ne budite ja, pitajte kako teče, koliko ste sigurni, kako se možete izvući van ako slučajno nitko ne čuje vaše molbe i zamolite nekoga da bude uz vas. Važno je samo da pregled obavite do kraja jer se može, i vjerovali ili ne – ta glasna i “opasna” mašina neće vam ništa, a često je jedino što vam može spasiti život.
Rekla sam medicinskom osoblju da ću o ovome napisati priči i da ću od lijepih stvari samo spomenuti kako su one krasne bile prema meni, što stvarno jesu. I još nešto za kraj – ovo je samo moja priča, vaša će možda govoriti o tome kako nema razloga za paniku i kako je pregled ustvari, vrlo ugodan… Mama kaže da se bez razloga bojala i da bi mogla još 5 puta ponoviti isto…
