Gubitak roditelja jedno je od najtežih emocionalnih iskustava kroz koje možemo proći, neovisno o tome koliko godina imali. Za taj gubitak i tu bol nikada nismo spremni, a proces oporavka (ako ga tako možemo nazvati) gotovo da nema kraja.
Roditelj nam nije samo izvor ljubavi i podrške, nego oslonac, figura koja nas je oblikovala kroz život i pružala nam osjećaj sigurnosti i pripadnosti. Kada jedan od njih ode, suočavamo se s vrtlogom emocija, ali i promjenom u načinu života i identitetu. Ali, kada odu oba, shvatite bolnu činjenicu – više niste ničije dijete.
Dozvolite si tugovati
Kratak osobni osvrt prije no što se vratimo činjenicama. Lagala bih kad bih rekla da sam na isti način tugovala za ocem koji je umro kad sam imala 23 godine i za majkom, koja je preminula prije nekoliko mjeseci, na pragu mog ulaska u četvrto desetljeće. Jednako se sjećam svake sekunde razgovora koji sam vodila s osobama koje su mi tu ružnu vijest javile, jednako sam bila u šoku i taj šok uspješno sakrivala. Ali, ostatak procesa je, barem za sad, znatno drugačiji, što pripisujem godinama, ali i prirodi odnosa sa svakim od njih. No, ono što me sada malo više “ošamarilo” nego davne 2009. je – osjećaj smrtnosti, prolaznosti i pitanja što ostaje iza mene ako sutra odem?
Ali, jedno je sigurno, tuzi se ne može pobjeći. Zato:
- Plačite glasno, tiho, sami ili u društvu, ali izbacite to iz sebe.
- Nema ništa loše u traženju pomoći. Razgovor s obitelji, prijateljima ili terapeutom pomaže.
- Nemojte se kažnjavati tako da prestanete jesti, izlaziti ili zanemarite brigu o svom zdravlju. Roditelji to sigurno ne bi željeli.
- Nemojte se boriti protiv svojih osjećaja, dočekat će vas kad tad. Tugovanje uključuje i teške emocije, poput ljutnje, krivnje i tuge. Prihvatite ih, jer je normalno osjećati sve to.
- Razgovarajte s njima i o njima, gledajte stare fotografije, slušajte glasovne poruke, pišite im pisma.. pronađite svoj mali ritual uz koji vaši roditelji nikada neće biti zaboravljeni.
Ne prolaze svi ljudi kroz iste faze tugovanja na isti način
Nema “pravog” ili “pogrešnog” načina tugovanja, a svaka osoba ima svoj put kroz bol. Prema Elisabeth Kübler-Ross, švicarsko-američkoj psihijatrici poznatoj po svom pionirskom radu u području tugovanja i umiranja, postoji 5 faza tugovanja. Ipak, neki od nas nikada neće proći kroz sve faze, dok ih drugi možda neće doživjeti u određenom redoslijedu.
Poricanje: U početnim trenucima saznanja o nečijoj smrti, mnogi ljudi odbijaju prihvatiti stvarnost. To može biti česta reakcija, posebice ako je smrt bila neočekivana ili brutalna.
Ljutnja: Kada postanemo svjesni stvarnosti gubitka, ponekad se osjećamo ljuti na roditelja zbog toga što je otišao, ili smo ljuti na sebe zbog nečega što smo možda mogli učiniti ili reći drugačije.
Pregovaranje: U ovoj fazi tugovanja, ljudi mogu pokušati “pregovarati” s vlastitim osjećajem gubitka. To može uključivati misli poput: “Da mi je barem preostalo još malo vremena s njim/njom”, ili “Što bi bilo da sam samo napravio/la više?”
Depresija: Nakon ovih faza, često dolaze duboka tuga pa čak i depresija. Osobe koje tuguju mogu se osjećati iscrpljeno, bezvoljno i povučeno.
Prihvaćanje: Ova faza ne znači da je tuga nestala, već da smo prihvatili stvarnost gubitka i naučili živjeti s njom. Prihvaćanje nije isto što i zaboravljanje, jer roditelji uvijek ostaju dio nas.
Nastavak života nakon gubitka
Vrijeme, naravno, ne liječi sve rane, ali nam može donijeti mir i prihvaćanje. Brojne stvari s godinama ne postaju lakše, ali mi odrastemo i drugačije se s njima suočavamo. I dalje plačemo kad ih se sjetimo, plačemo na grobu, ali sve češće barem jednu tu suzu zamijeni osmijeh zbog sjećanja na lijepe trenutke s njima. Da, gubitak roditelja nas oblikuje i nauči odrasti preko noći, ali isto tako nauči nas cijeniti život i biti najbolja verzija sebe koja možemo biti.