Kao što neki od vas već znaju, nedavno sam ostala bez štitnjače. Nije to ništa dramatično, zapravo jedna od boljih odluka koje sam donijela. Naravno, dolazi s onim standardnim paketom – traženje odgovarajuće doze Euthyroxa koju ću piti do kraja života. U praksi to znači disciplinu: buđenje u isto vrijeme, tableta, i dan ide dalje kao da se ništa nije dogodilo.
Osim što se, očito, nešto ipak dogodilo.
Hormoni su mi trenutno u blagom kaosu. Na momente plačem, na momente ne spavam, a na momente imam vrlo konkretne misli o tome da nekoga pošaljem u tri lijepe. I sve to stane u jedan dan. Kažu da je to normalno i da će se stabilizirati kroz neko vrijeme. Ja se nadam da hoće, jer bih stvarno voljela opet biti ona verzija sebe koja ne reagira na sve kao da je osobno napadnuta.
“Ti si tako smirena” – kompliment ili problem?
U cijeloj toj priči, u posljednjih tri mjeseca, dogodio se jedan zanimljiv razgovor koji mi se učinio znakovitim. Poslovna partnerica, koja je s vremenom postala i prijateljica, rekla mi je da sam jako smirena osoba. To je trebao biti kompliment. I vjerojatno jest. Samo što sam se ja na trenutak zapitala koliko je to uopće stvarno.
Ja? Pa ja sam Lav u podznaku Bik, s Mjesecom u Raku. Do podne mrzim sebe, a od podne i cijeli svijet, kako je moja teta Blanka rekla još dok sam bila tinejdžerica – prava Drama Queen. Zaboravljam da sam i u perimenopauzi…
Godinama radim na sebi. Na kontroli. Na tome da ne reagiram impulzivno, da ne dramatiziram, da budem racionalna i “odrasla”. Naučiš s vremenom kako progutati komentar ili psovku, kako ne ulaziti u konflikt, kako pustiti stvari da prođu.
I to stvarno funkcionira.
Do jedne točke.
Problem je što se granice rijetko postavljaju na vrijeme.
Postavljanje granice tek kad nešto prvi put prijeđe mjeru? Ne, ne postavljamo ih ni drugi put, a ni treći. Dajemo ljudima prostor, opravdanja, šanse. Uvjeravamo se da nije vrijedno reakcije. I tako malo po malo pomičemo vlastite granice dok ih praktički više nema.
A onda, kad se sve skupi, puknemo.
Problem s granicama: ne postavljamo ih na vrijeme
I to nikad nije lijepo, smireno i racionalno. To je uvijek “previše” – ili kako to vole reći, postaneš jednostavno too much. Za druge i za sebe. Postavljanje granice se razvuče poput žvakaće gume na uzavrelom asfaltu.
I onda odjednom više nisi ona “smirena osoba”, nego netko tko reagira naglo i pretjerano. Svi se čude, a ti znaš da to nije došlo niotkuda.
I nije baš ugodno nakon jedne takve eksplozije. Ponekad te bude i sram.
Možda problem nije u tim ispadima. Možda je problem u svemu onome što im je prethodilo. U svim situacijama u kojima si odlučila ne reagirati. U svemu što si prešutjela jer si htjela biti bolja verzija sebe.
Ne tvrdim sa sigurnošću da je moja štitnjača stradala zbog toga, ali ne mogu ignorirati činjenicu da tijelo pamti ono što glava odluči zanemariti. Postoji granica između kontrole i potiskivanja koju nije lako prepoznati dok je ne prijeđeš. Teško je reći – ne.
I možda je to jedina stvar koju sam iz svega ovoga stvarno naučila.
Granice nemaju smisla – ako ih postavljaš tek kad pukneš.