Kao u kazni…

Pisala sam već na Instagramu kako se proteklih tjedana mučim s fantomskom boli, a nekoliko dana nisam ni protezu mogla staviti na nogu. Pa smo tako Pamela i ja provele nekoliko dana odvojene, ja premještajući se s kauča na krevet, a ona u kutu sobe, kao da je u kazni.

Sreća u toj nesreći je što sam eto, stalni pacijent Šalate, pa usred pandemije i razrušene bolnice, što ću drugo nego opet kod njih. No, još veća sreća je u tome da terapije pomažu pa sam se vrlo brzo i vratila u normalu.

Ali, opet, totalno mi je glupo reći kako sam se „vratila u normalu“. Bolje rečeno – u novu normalu. Dakle, kuća-posao-posao-kuća. Ono što moram priznati jest činjenicu da sam se tih dana dok sam ležala doma, oprostite na izrazu, osjećala kao govno. Nije samo do tih pet dana, pet dana svatko preživi, već je do proteklih nekoliko mjeseci.

Znam da mnogi s kojima se družim i/ili čujem dijele moj problem, a vjerujem da vas ima još više. Problem je taj što osjećam da sam izgubila dio ženstvenosti i totalno smo bezvoljni. Naime, ja sam tip djevojke koja se sređivala i za dućan. Prije nego što sam išla na kavu s frendicom, skoro pa uvijek mi je poslala poruku da ne dolazim u toaleti, već da idemo samo na kavu. Tijekom karantene su me molili da odjenem barem traperice, a ne trenirku dok smo se išli družiti u parkić na klupicu.

View this post on Instagram

Zašto jedva čekam da završi ljeto i ove promjene vremena koje dolaze s njim? Jer ono toliko utječe na fantomsku bol. Proteklih dva mjeseca ponovno sam skoro svaki dan na tabletama protiv bolova i kako bih koliko-toliko mogla normalno funkcionirati. Ali evo danas je jedan od onih dana kad mi je došlo da samo sjednem i rasplačem se. Užasno je frustrirajuće osjećati tu bol i ništa ne moći učiniti. Ona je neopisiva riječima. 98% vremena i prešutim kada me boli jer osim što imam visoki prag tolerancije na bol, ljudi ne shvaćaju jer (hvala bogu) nisu to doživjeli. Moji frendovi uvijek kažu da sam prešla svaki prag tolerancije kada se požalim (kao danas😅) Danas sam pogotovo prešla tu granicu. Ne samo zbog boli nego zbog konstante proteklih tjedana i psihičkog mučenja – #onokad mi je dosta. Zašto vam to govorim? Jer Pamela, štiklice, haljinice i osmijeh na licu nisu uvijek istina. Ima i druga strana koju svi mi imamo, a rijetko (ili nikada) je ne pokazujemo. Bojimo se biti ranjivi. Ali i to je život. I to će proći. Proći će i ovo vrijeme i opet će proći mjeseci prije nego ponovno osjetim stopalo koje nemam. #jednomnogomcvrstonazemlji #keepitpositive #keepitpositivewithmogusve #disabilityawareness #disability #amputeelife #amputeegirl #amputeeproblems #amputeestrong #amputeepain #phantompain #ottobockadria

A post shared by Anja (@anjicaaa_m) on

Neki dan sam gledala haljinice u ormaru i stare fotke s evenata, druženja i putovanja i pitala se kada ću (ćemo) opet odjenuti najdražu haljinu, staviti full make up, probati ukrotiti svoju grivu i „opaliti“ pokoji selfie?

Šalila sam se kako ću čak na posao doći u večernjoj haljini, jer mi je to očito jedina prilika. Čak mi i kosa osjeti nezadovoljstvo pa je dosta neposlušna (hahah!), a vi koji imate kovrče znate o čemu pričam. Nevjerojatno je koliko stres, stalno provođenje vremena u zatvorenom, vezanje kose u rep, utječe na oštećenje. Jedan tjedan bi se ošišala, drugi tjedan žalim što mi nije duža.

Ako ste i vi na rolerkosteru emocija i jedva čekate da cijela ova parada završi, niste jedini. Ponekad se teško nositi sa svakodnevnim problemima kada smo u problemima koje nismo mogli prije svega nekoliko mjeseci niti zamisliti. Ali, kako ja često napravim – sredim se od glave do pete, stavim neku crvenu nijansu ruževa i kosu ukrotim PHYTO proizvodima pa svima govorim: „Danas sam morala biti lijepa, jer se psihički loše osjećam“. I vjerujte mi, upali za bolje raspoloženje svaki put!