Ušli u EU, ponosno, vatrometom. Mene muči PMS. Ovo govorim kako bih imala opravdanje na neuračunljivost, ukoliko me netko optuži za djelo dovođenja u opasnost života opće opasnom radnjom (mislim, ono, koja definicija!), u navali ženskoga nam bijesa, koji se obično pojavi nekih dvanaest puta u godini. Smišljam kako bismo, mi, Hrvatice i Hrvati, mogli pokrenuti svoju revoluciju, a da nismo ovce iz reklame za Tele2. Ta, konačno smo u EU, pa možda se uspijemo okupiti kao Grci ili Španjolci. Možda se uspijemo probuditi poput Turaka ili susjeda iz BiH. Sada kada smo konačno, postigli jedan od zacrtanih ciljeva, možda možemo u većem broju na prosvjede.
Proslave i parade
Mogli bismo organizirati nekakvu proslavu u Saboru. Pozivnica samo za domaće zvijezde. Proslava sa džabalesku zakuskom, naše bi zastupnike nekako mogla privući u većem broju. Rasprave im i nisu jača strana, premda odgovaraju jednome pravilu, poznatome i starome Rimu ‘kruha i igara’. Dok se oni hrane i napajaju, predlažem da gospođe iz DTR-a i Kamenskoga, zapale laganu vatricu. Ženama je normalno gledati tu i tamo malo krvi i otrpjeti pokoju bol. Dakle, tete zapale vatricu, poput progona vještica u srednjemu vijeku, a stričeki s PTSP-om zatoče sve izlaze. Nema potrebe za spravama za mučenje, nema potrebe niti za suđenjima. Odmah na lomaču. Pa nek’ vrište do mile volje.
Druga verzija, koja mi je jednako dopadljiva, bila bi u nekome od onih elitnih hotela u kojima je noć poput nečije krvavo zarađene plaćice. Skupimo elitu, političare, uspješne poduzetnike i još po koga, na dodjelu, recimo, velereda nekoga velikoga kralja, ili kraljice, kneginje, ili tko će već znati čega, iz daleke nam prošlosti. Opet im damo jesti i piti, još ako je moguće hrvatske, sve redom nezaštićene, autohtone proizvode i poput Talibana, uz obećanje djevica u raju, nađemo nekoliko očajnika spremnih na harakiri.
Mislim da imamo dovoljno kandidata za tu časnu akciju, ako uzmemo kao osnovicu podatke Fine o blokadama računa građana, ili podatke neke od banaka vezane za ovrhe. Lijepo bombicu na leđa i pravac u hotel na dodjelu ordenja. Naravno, nakon svega te čeka hrpica djevica/djevaca. Imam samo jednu malu opasku na ovu verziju. U mome slučaju, molim lijepo, bez djevica/djevaca. Nisam nikako strpljiva i nisam za učiteljice pa bih zahtijevala neke iskusne, ljepuškaste, darove za zagrobni mi život. Da se bar tamo nauživam i ne mučim.
Idući bi bio Goli otok. Tamo bih htjela poslati sve, ali baš sve, od političara, velikih, uspješnih poduzetnika, biskupa, onih organizacija koje u nazivima imaju instrumente, voće povrće i slično. S njima bih poslala i ove koji potpisuju referendume i LGBT zajednicu. Svi na otok. Dala bih im svaki dan uredno tri obroka brze hrane i tri bočice pića s CO2, uz poklike narodnih budnica. Svaki dan bi mi premještali kamenčiće s jednoga kraja otoka na drugi, gledali bi more i uredno jeli ‘zdravu’ hranu. Neka se netko usudi reći kako nisam tolerantna, demokratična i kako ne poštujem obiteljske vrijednosti. Dragi moji, svi ostali prijedlozi su dobro došli.
You must be logged in to post a comment Login