Pukla sam neki dan. Osjećaj praznine i ništavila nastanio se u meni koji niti nasmješena lica malih princeza nije uspio deložirati. Dosta mi je bilo svega – njih, muža, recesije, Jadranke, male porodiljske naknade, neplatiša, roditelja… Htjela sam pobjeći, makar i samo na tren, iz svog života, iz svoje kože, iz svojih uloga.
Zavukla sam se u krevet i htjela tamo ostati danas i dalje u budućnosti. No, kad imate djecu gubite pravo na pošteni bed. Depresija i vješanje bijele zastavice na osobni jarbol više nisu opcija i odjednom se nađete stisnuti klaustrofobično uza zid, zauzimajući poziciju lika Munchova Krika. Baš kao i prilikom straha kada fiziološke reakcije širenja zjenica i sl. u svrhu preživljavanja preuzmu volan, u ovom slučaju proradi autopilot navođen naučenim društvenim ponašanjem i gorivom majčinskog instinkta.
Oduvijek nas uče da su djeca najveće blago i da trebamo biti zahvalni na njima. Također, svaka žrtva položena na oltar majčinstva je sama po sebi razumljiva i uzeta zdravo za gotovo da se gotovo bojimo naglas izreći kako nam je ponekad teško i što želimo za sebe. Djeca nam bez sumnje daju propelere i razlog za ustajanje ujutro (ako ne duhovne, onda će vas prljava pelena koja zasmrdi prostor natjerati na noge), no kriza vjere javlja se i kod najokorjelih sljedbenika.
Ipak, ako ste odlučili imati djecu, to je bio vaš izbor. Dobili što ste željeli, pa se, stoga, i veselite!
"Nema predaje" i "ti to možeš" te "misli na cure" postaje mantra koju ponavljate preuzimajući ulogu psihologa, svećenika i drugih spiritualnih ranara. Postajete osobni, životni trener koji putem samomotivacije tjera u borbu, na pobjedu. I prođe dan, tjedan, a svaka godina je kao osvojeno prvenstvo. Dok skupljate utakmice u nogama, slažete trofeje u obliku fotografija s rođendanskih proslava.
Naposlijetku, ustala sam se iz kreveta ne zbog njih, muža, recesije, Jadranke, male porodiljske naknade, neplatiša, roditelja – već zbog sebe. Znala sam da je svaka pobjeda rat dobiven na više fronta – protiv života, s unutarnjim konfliktiktim, protiv/s društvenim očekivanjima i na kraju s njima samima što se kolokvijalno naziva i odgojem.
P. S. Prišao mi je muž i sjeo se na rub kreveta nakon što je djecu otpravio baka servisom i pričali smo. Nakon dugo vremena podjelili smo svoje strahove, patnje i osjećaje. Saznala sam da se i on ponekad osjeća jednako, stješteno, i kako eskapistički puno radi. Zagrlio me i poljubio te odagnao sve demone. Kao pravi vitez borio se nježnošću i čašicom razgovora (a kasnije i pive) – pažnjom.
Dvojčeki.com
Zavukla sam se u krevet i htjela tamo ostati danas i dalje u budućnosti. No, kad imate djecu gubite pravo na pošteni bed. Depresija i vješanje bijele zastavice na osobni jarbol više nisu opcija i odjednom se nađete stisnuti klaustrofobično uza zid, zauzimajući poziciju lika Munchova Krika. Baš kao i prilikom straha kada fiziološke reakcije širenja zjenica i sl. u svrhu preživljavanja preuzmu volan, u ovom slučaju proradi autopilot navođen naučenim društvenim ponašanjem i gorivom majčinskog instinkta.
Oduvijek nas uče da su djeca najveće blago i da trebamo biti zahvalni na njima. Također, svaka žrtva položena na oltar majčinstva je sama po sebi razumljiva i uzeta zdravo za gotovo da se gotovo bojimo naglas izreći kako nam je ponekad teško i što želimo za sebe. Djeca nam bez sumnje daju propelere i razlog za ustajanje ujutro (ako ne duhovne, onda će vas prljava pelena koja zasmrdi prostor natjerati na noge), no kriza vjere javlja se i kod najokorjelih sljedbenika.
Ipak, ako ste odlučili imati djecu, to je bio vaš izbor. Dobili što ste željeli, pa se, stoga, i veselite!
"Nema predaje" i "ti to možeš" te "misli na cure" postaje mantra koju ponavljate preuzimajući ulogu psihologa, svećenika i drugih spiritualnih ranara. Postajete osobni, životni trener koji putem samomotivacije tjera u borbu, na pobjedu. I prođe dan, tjedan, a svaka godina je kao osvojeno prvenstvo. Dok skupljate utakmice u nogama, slažete trofeje u obliku fotografija s rođendanskih proslava.
Naposlijetku, ustala sam se iz kreveta ne zbog njih, muža, recesije, Jadranke, male porodiljske naknade, neplatiša, roditelja – već zbog sebe. Znala sam da je svaka pobjeda rat dobiven na više fronta – protiv života, s unutarnjim konfliktiktim, protiv/s društvenim očekivanjima i na kraju s njima samima što se kolokvijalno naziva i odgojem.
P. S. Prišao mi je muž i sjeo se na rub kreveta nakon što je djecu otpravio baka servisom i pričali smo. Nakon dugo vremena podjelili smo svoje strahove, patnje i osjećaje. Saznala sam da se i on ponekad osjeća jednako, stješteno, i kako eskapistički puno radi. Zagrlio me i poljubio te odagnao sve demone. Kao pravi vitez borio se nježnošću i čašicom razgovora (a kasnije i pive) – pažnjom.
Dvojčeki.com
You must be logged in to post a comment Login