Ekrani (mobitel, tablet, laptop, televizor, igrice), osim što oduzimaju puno vremena, izrazito utječu i na razvoj djece. Posebno je važno razumjeti kako mogu utjecati na pažnju, koncentraciju, san, govor, jezik i komunikaciju.
Pritom nije svaki ekran ni svaki sadržaj jednak. Dob djeteta, trajanje korištenja, vrsta sadržaja, prisutnost odrasle osobe i ono što ekran zamjenjuje, razgovor, igru, kretanje ili san, često su važniji od samog broja minuta. Najveći rizik nastaje kada digitalni sadržaj počne istiskivati iskustva na kojima se dječji razvoj prirodno gradi.
U ovom serijalu tekstova „Djetinjstvo na čekanju“ već sam pisala o problemu, ali i rješenjima, kada je u pitanju (prekomjerno) korištenje ekrana u životima male djece i što uče gledajući nas, roditelje. Međutim, sada je fokus na konkretnom utjecaju na mozak, san, govor i pažnju. Da, moramo biti svjesni da nam djeca odrastaju u digitalnom dobu, to je neminovno. Ne možemo očekivati da će nas odmah razumjeti kada kažemo, pogotovo generacije roditelja iz 80-ih ili 90-ih godina prošlog stoljeća, da neki od nas nisu imali ni televizor. Ali svakako moramo biti svjesni prednosti i nedostataka digitalnog sadržaja.
Tvrdnja da „ekrani uništavaju djecu“ zvuči snažno, ali je znanstveno i stručno previše pojednostavljena. Ekran nije jedna jedinstvena stvar, baš kao što ni deset minuta videopoziva s bakom, sat vremena crtića s roditeljem i višesatno samostalno gledanje kratkih videa nisu jednako iskustvo.
Tea Brezinšćak, mag. psih., klinička psihologinja iz Centra za zdravlje mladih Doma zdravlja Zagreb – Istok, kaže da danas s priličnom sigurnošću možemo govoriti o tome da ekrani mogu utjecati na dječji razvoj, ali ne jednako na svako dijete. Važno je, kaže, gledati kada je dijete prvi put došlo u kontakt s ekranima, koliko ih koristi, kakvom je sadržaju izloženo, kakve individualne ranjivosti ima i koliko odrasli sudjeluju u njegovu digitalnom svijetu.
Drugim riječima, osim što je važno koliko dugo dijete gleda ekran, vrlo je važno znati tko gleda, što gleda, kada gleda, zašto gleda i tko je uz njega dok gleda.
To je bitna razlika jer jednaka količina vremena pred ekranom neće imati jednak učinak na svako dijete. Jedno će dijete nakon crtića bez teškoće ugasiti televizor i nastaviti se igrati, drugo će teško podnijeti prekid, treće će, pak, početi odgađati spavanje, a dijete koje već ima poteškoće s pažnjom možda će upravo u brzoj i stalnoj stimulaciji digitalnog sadržaja pronalaziti posebno snažno utočište.
Brezinšćak zato upozorava i na nešto što se u javnim raspravama često zaboravlja, a to je da još ne možemo svaku povezanost automatski proglasiti uzrokom.
„Odnos između pažnje i ekrana jedno je od područja koje ćemo kroz sljedeća desetljeća uz napredak istraživanja sigurno mnogo bolje razumjeti. Za sada se čini da rana i prekomjerna izloženost ekranima potencijalno može oslabiti pažnju, ali i da djeca koja se teže fokusiraju češće utočište traže upravo u ekranima jer im oni nude trenutne nagrade i sadržaj koji od njih ne traži strpljenje ni mentalni napor“, ističe Brezinšćak.
Dječji mozak ne razvija se samo gledajući, nego mu treba iskustvo
U prvim godinama života dječji mozak intenzivno se razvija, ali taj se razvoj ne događa samo primanjem što većeg broja podražaja. Dijete uči dok se kreće, dira, pokušava, pada, ustaje, promatra nečije lice, prati pogled, čeka odgovor, pokušava ponovno, ljuti se kada nešto ne uspije i na kraju pronađe rješenje.
Pedijatar izv. prof. dr. sc. Milivoj Jovančević naglašava da su prve godine života osjetljivo razvojno razdoblje te da intenzivni vizualni podražaji i stalno privlačenje pozornosti mogu predstavljati nepovoljno opterećenje za procese razvoja mozga.
Brezinšćak slično povlači granicu upravo kod najmlađe djece. Iako postoje kvalitetni interaktivni i edukativni digitalni sadržaji, smatra da je zbog osjetljivosti razvoja u najranijoj dobi ekrane do druge godine važno izbjegavati, dok i nakon toga živa interakcija s drugom osobom ostaje temelj učenja i razvoja.
Istodobno upozorava da djeca koja su vrlo rano i prekomjerno izložena ekranima češće pokazuju zaostajanje u razvoju jezičnih i komunikacijskih vještina te slabiji napredak u nekim kognitivnim područjima. Upravo su rana dob i velika količina korištenja među okolnostima kod kojih se razvojni rizici najjasnije pojavljuju.
Ipak, problem možda najbolje razumijemo kada prestanemo razmišljati samo o tome što ekran radi mozgu i zapitamo se što dijete ne radi dok gleda ekran.
“Ono što na djecu zapravo utječe nije samo ono čemu su izloženi, nego i ono što propuštaju. Vrijeme provedeno za ekranom može značiti manje igre, manje kretanja, manje istraživanja, manje mirnih kreativnih aktivnosti ili prepuštanja mašti uz slikovnice i knjige, kao i manje druženja s drugom djecom ili s obitelji. Ekran kao brzo rješenje djetetu oduzima priliku da osjeti nelagodu dosade ili frustracije, prevlada je i pronađe vlastito rješenje, ili da pronađe vlastiti put iz tuge ili ljutnje koju osjeća. Umjetna inteligencija, s druge strane, nudi brze odgovore. Ona ne traži od djeteta da zaustavi ono što radi, koncentrira se i promisli, pretraži vlastito pamćenje u potrazi za odgovorima, pogleda problem iz različitih perspektiva i pronađe vlastite odgovore. Sve su to načini na koji djeca rastu i razvijaju socioemocionalne i kognitivne vještine koje će im biti potrebne u odraslosti. Prepuštajući taj trud tehnologiji, dijete gubi priliku za vlastiti razvoj jer vještine se ne dobivaju na dlanu, nego se grade kroz iskustvo”, ističe Brezinšćak
Dijete ne uči govor samo zato što čuje mnogo riječi
Posebno osjetljivo područje je razvoj govora i jezika. Roditelju na prvi pogled može biti sasvim logično da ako dijete sluša crtić, pjesmice, obrazovne videe ili aplikaciju koja izgovara boje, životinje i brojeve, tada sluša riječi i valjda iz njih uči govor. Ali razvoj jezika mnogo je složeniji.
Josipa Renata Škarica, prof. logoped, voditeljica Logopedske službe za dijagnostiku i terapiju Poliklinike SUVAG Zagreb, naglašava da malo dijete jezik prije svega usvaja u živoj razmjeni s drugom osobom.
“Iz razgovora s roditeljem dijete prvenstveno dobiva toplinu, sigurnost, osjećaj privrženosti, važnosti, utjehu, razvija socijalno-emocionalne odnose. Kroz igru, čitanje slikovnica, pjesmica, brojalica (potiče maštu) i svakodnevne komunikacije dobiva živu, dvosmjernu interakciju te tako uči govoriti materinski jezik, slušati govor druge osobe u interakciji ili direktnoj komunikaciji i odgovarati. Dijete iz svakog razgovora s roditeljem dobiva afektivnost koja treba biti prirodna, a ne umjetno naglašena. U svakodnevnoj govornoj situaciji dijete uči što sve prati govor: intonacija, pogled, mimika lica, postura tijela i pokreti koji prirodno prate naš govor. Jer sve se to razlikuje pri veselju ,oduševljenju, dijeljenju, umoru, pospanosti, tuzi, pri suosjećanju i sl.”, rekla je Škarica.
Ako dijete pokaže prema psu, roditelj može reći: „Da, vidi psa. Veliki pas trči.“ Ako dijete kaže „auto“, roditelj može odgovoriti: „Da, crveni auto ide brzo.“ Iz jedne riječi tako prirodno nastaju dvije, tri i četiri riječi, a iz kratkog iskaza postupno se razvija rečenica.
Odgojiteljica Jelena Božić, koja 19 godina radi s djecom rane i predškolske dobi, opisuje upravo takve situacije iz vrtića. Susreće djecu koja znaju brojne izraze iz sadržaja na engleskom jeziku ili ponavljaju fraze iz videa i igrica, ali teže imenuju stvari iz neposredne svakodnevice, imaju oskudniji funkcionalni rječnik ili teško izražavaju svoje potrebe i osjećaje na materinskom jeziku.
“Biti dijete uvijek je značilo i pogledati crtić. No velike su razlike koje su se dogodile u posljednjih 20-ak godina. Dok su ranije djeca dobivala jedan do dva crtića dnevno, provodile sate u parku i u pokretu, imala priliku padati, ustajati i nastavljati s igrom, odnosno zdravo se razvijati, danas djeca provode previše vremena za ekranom gledajući, možda, i neprimjerene sadržaje za svoju dob”, kaže Božić.
Božić kaže da djeca koja provode više vremena pred ekranima tzv. fragmentiranu pažnju. Nisu koncentrirani na ništa predugo, skaču s aktivnosti na aktivnost stalno tražeći novi podražaj kakav su navikli gledati na ekranu. To se vidi u svakodnevnom životu i, naravno, u igri. Oni gube, objašnjava, sposobnost vođenja duboke simboličke igre (idemo se igrati da smo gusari i ovo je naš brod). Igra je postala površna, repetitivna i često se svodi na jurcanje po prostoru.
“Posljedice se vide i u pažnji, nemaju mogućnost biti duže koncentrirani i usmjereni na neke statične aktivnosti kao što su slikovnice, slagalice, puzzle…”, kaže Božić i dodaje da primjećuje da kod neke djece kasne prve složenije rečenice, govor ostaje kraći i siromašniji, a dijete ima manje spontanih prilika da samo započne razgovor jer digitalni sadržaj od njega govor jednostavno ne zahtijeva.
To ne znači da dijete iz digitalnog sadržaja ne može naučiti ništa. Upravo suprotno, Brezinšćak upozorava da kvalitetni, interaktivni i razvojno prilagođeni programi mogu imati pozitivne učinke, a djeca koja sadržaj prate zajedno s roditeljem koji s njima razgovara o onome što gledaju mogu čak pokazivati bolji razvoj vokabulara.
Ključna riječ ponovno je – zajedno, jer video tada nije zamjena za razgovor, nego povod za razgovor.
Zašto dijete može gledati ekran pola sata, a ne može slušati priču deset minuta?
To pitanje zbunjuje mnoge roditelje, jer zaključuju da se dijete očito može koncentrirati ako pola sata ne skida pogled s crtića. No upravo tu postoji zamka. Biti snažno privučen nečim što neprestano mijenja slike, zvukove i radnju nije isto što i samostalno održavati pažnju na aktivnosti koja ne proizvodi stalno nove podražaje.
Slikovnica neće promijeniti kadar ako dijete izgubi interes, kocke se neće same posložiti, drugo dijete u igri neće uvijek napraviti ono što želimo, a u razgovoru treba poslušati cijelu rečenicu, razumjeti je i tek onda odgovoriti.
Takve aktivnosti od djeteta traže nešto drugo: aktivnu pažnju, strpljenje i unutarnju motivaciju.
Škarica kaže da u logopedskoj praksi kod djece s pretjeranom izloženošću ekranima često susreću kratkotrajnu pažnju, poteškoće sa slušanjem uputa i slabije uključivanje u zajednički razgovor ili igru. Živa komunikacija zahtijeva dvosmjernost, čekanje i aktivno sudjelovanje, dok se dijete pred pasivnim sadržajem ne mora prilagođavati sugovorniku niti održavati razgovor.
Jovančević također upozorava na povezanost vremena provedenog pred ekranom s poteškoćama pažnje i impulzivnošću. Brzo izmjenjivanje slike i zvuka može pridonijeti očekivanju trenutačne stimulacije, zbog čega zadaci koji traže dulje održavanje koncentracije postaju zahtjevniji.
Pažnja nije jedini problem
Pitanje koncentracije ne može se odvojiti od sposobnosti podnošenja dosade, frustracije i čekanja. Brezinšćak upozorava da ekran kao brzo rješenje može djetetu oduzeti upravo takve prilike. Ako se mobitel ponudi čim postane dosadno, čim dijete postane nestrpljivo ili se naljuti, ono ima manje prilika osjetiti neugodnost, podnijeti je i pronaći vlastiti način izlaska iz nje.
Božić to opisuje vrlo životno. Nekada je čekanje u redu, vožnja automobilom ili sjedenje u restoranu jednostavno podrazumijevalo određenu količinu dosade. Danas odrasli čest
o reagiraju već na prve znakove nezadovoljstva i nude ekran.
Time se problem kratkoročno riješi, ali dijete ne dobije priliku naučiti kako samo pronaći nešto što će ga zaokupiti. Dosada zato nije rupa koju roditelj mora hitno popuniti. Može biti početak igre.
Kada nema gotovog sadržaja, dijete počinje gledati oko sebe. Kutija može postati kuća, deka šator, žlica mikrofon. Upravo iz takvih trenutaka nastaju mašta, kreativnost, planiranje i sposobnost da dijete samo organizira vlastitu aktivnost.
Ekran u pozadini također nije potpuno nevidljiv
Roditelji katkad kažu da dijete televizor zapravo i ne gleda. Upaljen je u pozadini dok se ono igra. No ni takva situacija ne mora biti potpuno neutralna.
Brezinšćak navodi da istraživanja pokazuju kako ekran može djelovati i kada nije u središtu djetetove pozornosti. Televizor ili drugi sadržaj koji stalno proizvodi zvuk i promjenjive slike može prekidati igru, odvlačiti pozornost te smanjiti količinu i kvalitetu interakcija između roditelja i djeteta.
To je posebno važno u ranoj dobi, kada se velik dio jezičnog i komunikacijskog razvoja događa upravo u naizgled nevažnim trenucima svakodnevice. Dok se sprema ručak, roditelj nešto komentira, dijete pokaže kroz prozor, netko postavi pitanje, dijete pokuša odgovoriti, roditelj nadogradi njegovu rečenicu. Takve male izmjene mogu izgledati banalno, ali upravo od njih nastaje komunikacija.
San često prvi pokaže da je ekran zauzeo previše prostora
Ekrani i san povezani su na nekoliko načina. Prvi je sasvim jednostavan: dijete koje ostaje budno kako bi nastavilo gledati sadržaj jednostavno spava manje.
To je posebno vidljivo kod starije djece i adolescenata, koji sadržaj mogu nastaviti pratiti i nakon odlaska u krevet.
“Naša očekivanja od djece da daju svoj maksimum u školskom okruženju u trenutku padaju u vodu ako su ta djeca iscrpljena i umorna jer su provela noć uz ekrane. Razloga za nekorištenje ekrana prije sna je mnogo, osim što im se adolescenti teško odupiru i skloni su zbog njih odgađati san, istraživanja pokazuju da njihovo korištenje pred san može otežati usnivanje i narušiti kvalitetu spavanja”, upozorava Brezinšćak.
Jovančević također upozorava na korištenje ekrana u večernjim satima te navodi da svjetlost uređaja može utjecati na lučenje melatonina i otežavati uspavljivanje. Upravo zato među praktičnim preporukama izdvaja vrijeme bez ekrana prije odlaska na spavanje.
Problem postaje izraženiji kada ekran više nije samo nešto što dijete gleda prije spavanja nego postane uvjet uspavljivanja.
Nisu sva djeca jednako osjetljiva
Jedna od važnijih poruka Tee Brezinšćak jest da kod ekrana nema univerzalne formule prema kojoj će jednaka količina korištenja imati jednako rezultat kod svakog djeteta. Naime, posebno osjetljiva mogu biti djeca koja već imaju razvojne teškoće ili određenu razvojnu nezrelost, neurorazličita djeca, djeca koja drugačije obrađuju podražaje i upravljaju pažnjom te djeca koja u svakodnevnom životu imaju manje razvojnih poticaja i podrške.
No pritom naglašava vrlo važnu granicu: izloženost ekranima ne uzrokuje neurorazličitost. Može biti povezana s određenim razvojnim nezrelostima ili ponašanjima koja na prvi pogled mogu izgledati slično, ali iz toga se ne smije izvoditi zaključak da je ekran uzrok neurorazvojnog stanja.
Kašnjenje govora nije automatski posljedica ekrana. Teškoće s pažnjom nisu automatski posljedica mobitela. Problemi sa spavanjem mogu imati mnogo uzroka. Ali velika količina ekrana može biti jedan dio šire slike i zato ga vrijedi uključiti u razgovor s pedijatrom, logopedom, psihologom ili drugim stručnjakom.
Kada treba obratiti posebnu pozornost na govor i komunikaciju?
Škarica roditeljima savjetuje da kod male djece promatraju nekoliko osnovnih područja komunikacijskog razvoja.
Uspostavlja li dijete kontakt očima tijekom igre i razgovora? Odaziva li se na svoje ime ako je sluh uredan? Pokazuje li prstom ono što želi ili ono što mu je zanimljivo? Razumije li jednostavne upute? Koristi li riječi i počinje li ih povezivati u jednostavne rečenice, primjerice „daj vode“? Razumiju li osobe koje su svakodnevno s njim većinu onoga što govori?
Ako tih vještina nema ili roditelj osjeća da razvoj komunikacije značajno zaostaje, procjenu ne treba odgađati zato što će „sigurno samo progovoriti“.
Jovančević među znakovima koji zaslužuju stručnu pozornost navodi poteškoće u razvoju govora, izrazitiju socijalnu izoliranost, teškoće u odnosima s drugom djecom te poremećaje spavanja.
Kada zabava počne zauzimati mjesto sna, odnosa i svakodnevice
Većina djece u nekom će razdoblju biti posebno zaokupljena nekom igrom, videom ili aplikacijom. Sama činjenica da dijete želi još jednu epizodu ili se naljuti kada treba prekinuti nešto zabavno ne znači da je razvilo ovisnost.
Ali postoje trenuci kada više nije riječ samo o omiljenoj zabavi.
“Alarm se pali kada dijete ni uz podršku roditelja ne uspijeva ograničiti upotrebu ekrana, zbog uronjenosti u digitalni svijet zanemaruje san, školske obaveze i odnose s obitelji i vršnjacima. Pokušaji ograničavanja dovode do intenzivnih emocionalnih reakcija jer se oduzimanje ekrana ne doživljava kao ukidanje zabave, nego kao nečega bez čega mozak u tom trenutku ne zna funkcionirati – poput zraka koji se diše”, ističe Brezinšćak.
No ni tada prvi korak ne mora biti samo zabrana. Psihologinja predlaže pokušati razumjeti što dijete u tom digitalnom svijetu dobiva. Možda tamo pronalazi osjećaj uspjeha koji mu nedostaje u školi, možda pripada grupi u kojoj se osjeća prihvaćeno, možda preko ekrana bježi od dosade, usamljenosti, tjeskobe ili drugih emocija s kojima se teško nosi.
Razumjeti razlog ne znači opravdati pretjerano korištenje. Znači pronaći ono što djetetu treba nadomjestiti u stvarnom životu.
Najbolja zamjena za ekran često je iznenađujuće obična
Roditeljima se danas nudi čitava industrija sadržaja koji obećavaju razvoj inteligencije, jezika, pamćenja, pažnje i koncentracije. A aktivnosti koje stručnjaci iz ove priče najčešće spominju djeluju gotovo staromodno. Razgovarati s djetetom.
Čitati slikovnicu i ne samo pročitati tekst, nego zastati i pitati: „Što misliš da će se sada dogoditi?“ Dopustiti djetetu da okrene stranicu, pokaže predmet, pogriješi u odgovoru i smisli vlastiti završetak.
Dok se dijete oblači, imenovati što radimo. Dok hodamo ulicom, razgovarati o autobusu, psu, kiši ili bageru. Pjevati pjesmice i brojalice. Spustiti se na pod i igrati se licem u lice. Otići u park, bacati loptu, graditi od kocaka, mijesiti tijesto, crtati, dopustiti da se nešto prospe, sruši i mora napraviti ponovno.
Škarica upravo takve svakodnevne situacije vidi kao prirodno mjesto razvoja govora, jezika i komunikacije. Božić, pak, dodaje senzornu igru glinom, pijeskom i vodom, puzanje, provlačenje, balansiranje, igre s loptom i tradicionalne igre u kojima se istodobno mora slušati, gledati drugoga, kretati se i pratiti ritam skupine.
Ništa od toga ne znači da dijete mora odrastati u svijetu bez ekrana.
Digitalni svijet danas je dio stvarnog svijeta i djeca će u njemu živjeti, učiti, raditi i komunicirati. Uostalom, kako ističe Brezinšćak, određeni kvalitetni sadržaji, videoigre i digitalni alati mogu imati i pozitivne učinke kada su primjereni dobi, pažljivo odabrani i korišteni u odgovarajućem kontekstu.
„Dosada je super! Dosada je potreba! Dosada je nužna!“
Ovaj bih tekst zaključila izjavom Jelene Božić koja svesrdno navija za dosadu.
“Ono što odrasli najčešće misle je da brzo moraju izmisliti nešto i zabaviti djecu jer su inače loši roditelji pa se time stavljaju u ulogu animatora umjesto da puste djecu da im bude dosadno i time ih potaknu na razvoj mašte. Jer ako ti je dosadno, a nema te tko zabavljati, što ćeš? Moraš sam smisliti nešto da se zabaviš! Dosada je psihološki prostor iz kojeg nastaje kreativnost. Kada je djetetu dosadno, njegov mozak prelazi iz pasivnog u aktivno stanje. Naravno, dijete će prvo cendrati i kukati i ako to odrasli uspiju izdržati, stvaramo djeci prostor da sami smisle. Dijete počinje gledati oko sebe i uočavati resurse, tada obična kutija postaje dvorac, a čarapa postaje lutka. Dosada tjera mozak na rad, na kreaciju i na traženje rješenja. Davanjem ekrana u trenucima dosade, mi doslovno gasimo tu iskru genijalnosti u djetetu. I to je poanta cijele priče! Tako da da, dosada je super, nužna i potrebna. Za dosadu navijamo!”
Izradu i objavljivanje serijala tekstova pod naslovom „Djetinjstvo na čekanju: odrastaju li nam djeca pred ekranima umjesto među ljudima?“, autorice Ane Leko Vučković, financijski je podržala Agencija za medije kroz projekt Poticanja novinarske izvrsnosti za 2026. godinu.