Otkad znam za sebe, kasnim. Tu sam lošu naviku valjda pokupio od oca. Kad smo bili klinci, buraza i mene vozio je ujutro u školu. Nama je, za razliku od ostale djece, nastava uvijek počinjala u 8.15. Što je izluđivalo moju majku, ona je bila točna. Ne znam kako se uopće udala, stari je valjda i u crkvu zakasnio.
I premda se služim raznim trikovima – od pomicanja sata 15 minuta naprijed do preskakanja doručka – kasnim na sastanke, kasnim na dogovore, kasnim na posao. Uopće nije riječ o neodgovornosti, nepoštovanju ili čemu drugome jer sve što radim obavljam manijakalno temeljito, u stanju sam rasplakati i najveće perfekcioniste. Nego prilično labavo shvaćam vrijeme. Strpljiv sam čekač, ne pravim problem zbog pola sata, zapalit ću cigaretu i razmišljati. Pa onda vjerojatno očekujem i da se drugi tako ponašaju. K tome, cijeli sam radni vijek proveo u branši u kojoj radno vrijeme praktički ne postoji. Nema ni petka ni svetka, nema odlaženja u pet, nema slobodnih dana. Iz Večernjaka znao sam se kući vraćati u sitne sate, kad svi već debelo spavaju. Jednom sam došao u pola devet. Ljudi odlaze na posao a ja se s njega vraćam. Radili smo novi prilog, stoput ga prekrajali i vraćali iz tiskare, i kad smo ga napokon završili, razdanilo se. I što onda? Komu da prigovorim? Komu to da naplatim? Takav mi je posao, volim ga i znam da ne proizvodim žarulje.
A internet je to digao na još višu razinu. Pa se nikad i ne isključujem. To mogu oni koji rade u prodaji, oni izvan radnoga vremena doista nikome ništa ne mogu prodati. Ali ja ne. Ja radim i kad pijem kavu, kad sjedim na školjci, kad se vozim gradom. Jer uvijek razmišljam o tome što bih mogao napisati i puknuti na portal. Čitam, tražim, spremam kao puh. To je za tekstove koji mogu stajati. A oni drugi, vijesti koje odmah moraju biti objavljene – kao da ih ja biram. Kao da ikako mogu utjecati na to što će se dogoditi. Najbolje bi bilo reći: "Sorry, ja ti više ne radim, prošlo je pet, pričekaj, Bože, malo s tim pizdarijama, da ih sutra mogu dići na Net." Samo što to tako ne ide. Profesionalac, vrhunski profesionalac uključit će računalo i u tri ujutro ako vidi štogod zanimljivo. Profesionalac, vrhunski profesionalac otići će na teren kad god ga pozovu. I smatrat će to razumljivim. Za sve one koji to ne bi učinili tvrdim da su zalutali u medije. A takvih je nažalost mnogo.
Nego, zašto vam to pričam? Potaknuo me tekst o isprikama šefu. Nasmijao me i zabavio, ali mislim da od njega zapravo nemam koristi. Sve dok radim, i sve dok dobro radim, svejedno je gdje sam, jesam li kod kuće, na poslu ili na Marsu. A pogotovo je svejedno jesam li na vrijeme otkucao karticu. Kao da takvo što kod nas i postoji.
I premda se služim raznim trikovima – od pomicanja sata 15 minuta naprijed do preskakanja doručka – kasnim na sastanke, kasnim na dogovore, kasnim na posao. Uopće nije riječ o neodgovornosti, nepoštovanju ili čemu drugome jer sve što radim obavljam manijakalno temeljito, u stanju sam rasplakati i najveće perfekcioniste. Nego prilično labavo shvaćam vrijeme. Strpljiv sam čekač, ne pravim problem zbog pola sata, zapalit ću cigaretu i razmišljati. Pa onda vjerojatno očekujem i da se drugi tako ponašaju. K tome, cijeli sam radni vijek proveo u branši u kojoj radno vrijeme praktički ne postoji. Nema ni petka ni svetka, nema odlaženja u pet, nema slobodnih dana. Iz Večernjaka znao sam se kući vraćati u sitne sate, kad svi već debelo spavaju. Jednom sam došao u pola devet. Ljudi odlaze na posao a ja se s njega vraćam. Radili smo novi prilog, stoput ga prekrajali i vraćali iz tiskare, i kad smo ga napokon završili, razdanilo se. I što onda? Komu da prigovorim? Komu to da naplatim? Takav mi je posao, volim ga i znam da ne proizvodim žarulje.
A internet je to digao na još višu razinu. Pa se nikad i ne isključujem. To mogu oni koji rade u prodaji, oni izvan radnoga vremena doista nikome ništa ne mogu prodati. Ali ja ne. Ja radim i kad pijem kavu, kad sjedim na školjci, kad se vozim gradom. Jer uvijek razmišljam o tome što bih mogao napisati i puknuti na portal. Čitam, tražim, spremam kao puh. To je za tekstove koji mogu stajati. A oni drugi, vijesti koje odmah moraju biti objavljene – kao da ih ja biram. Kao da ikako mogu utjecati na to što će se dogoditi. Najbolje bi bilo reći: "Sorry, ja ti više ne radim, prošlo je pet, pričekaj, Bože, malo s tim pizdarijama, da ih sutra mogu dići na Net." Samo što to tako ne ide. Profesionalac, vrhunski profesionalac uključit će računalo i u tri ujutro ako vidi štogod zanimljivo. Profesionalac, vrhunski profesionalac otići će na teren kad god ga pozovu. I smatrat će to razumljivim. Za sve one koji to ne bi učinili tvrdim da su zalutali u medije. A takvih je nažalost mnogo.
Nego, zašto vam to pričam? Potaknuo me tekst o isprikama šefu. Nasmijao me i zabavio, ali mislim da od njega zapravo nemam koristi. Sve dok radim, i sve dok dobro radim, svejedno je gdje sam, jesam li kod kuće, na poslu ili na Marsu. A pogotovo je svejedno jesam li na vrijeme otkucao karticu. Kao da takvo što kod nas i postoji.
You must be logged in to post a comment Login