Avanturisti iz Medijske mreže i foto agencije Mape, fotografi Josip Božić i Mario Topić vratili su se u Zagreb nakon što su na skuterima prošli nekoliko tisuća kilometara.
Na putu prema Istanbulu njihove postaje su bile Osijek, Dalj, Novi Sad, Beograd, Smederevo, Velika Plana, Bor, Negotin, Vidin, Montana, Sofija, Plovdiv, Svilengrad, Edirne i Istanbul.
Spavanje na benzinskim postajama
– Hranili smo se pretežno na putu, a roštilj je bio jeftin i savršen pogotovo u Srbiji, – rekao je Topić.
Božić i Topić su većinu vremena na putu kampirali, a najviše su pazili na to da kamp bude blizu vode. Znali su prespavati na benzinskim postajama ili u polju, kako ih je put nanio.
– U Srbiji postoji i puno mjesta sa vodom, rijekom ili jezercem. Ondje smo mogli oprati motore, ali i sebe, – objašnjava Božić.
Čudna pratnja u Bugarskoj
Avanturisti iz Mapa su vozili većinom noću, brzinom oko 60 kilometara na sat kada su im dozvoljavale ceste ili vremenski uvjeti, a zaustavljali su se svakih sat i pol.
– Bugarska i Albanije su najsiromašnije od svih zemalja koje smo posjetili. Imaju jako puno sirotinje koja na ulicama prosi. U Bugarskoj su ceste katastrofalne, čak im nedostaju šahte i prometni znakovi,- ispričao je Božić.
No nije cijeli put dečkima prošao bez poteškoća. Osim što su ih mučile ceste, svaki je jednom pao s motora, srećom bez posljedica za njih i skuter. Bilo je i nekih čudnih situacija.
– Iskustvo koje ne bismo htjeli ponoviti jest kada nas je između Sofije i Plovdiva pratio neki kombi oko 45 minuta. Bilo nam je čudno jer se kombi vozio iza nas iako je cesta bila potpuno prazna, a mi smo išli brzinom od 60 kilometara na sat. Onda smo se odlučili okrenuti za 180 stupnjeva da vidimo hoće li će nas pratiti i on je to učinio – čak tri puta! Odlučili smo ugasiti svijetla pa je i vozač kombija to učinio. Više nam nije bilo smiješno. Skrenuli smo u neko selo gdje je jedan čovjek palio lomaču i tako se otarasili pratnje kombija,- ispričao je Topić.
Međutim, nisu svi doživljaji iz Bugarske loši.
– U Bugarskoj mi je zapravo bilo najbolje, egzotičnije od svih zemalja koje smo posjetili. Iako smo veći dio vremena vozili, ono malo što smo vidjeli definitivno je najživopisnije. Posebno me očarao me planinski kraj,- kaže Topić.
Krajnji cilj – Istanbul
Jedan od događaja koji će fotografi pamtiti je zasigurno onaj kada su tek prošli granicu sa Turskom i odlučili kampirati u polju.
– Odlučili smo kampirati u nekom polju, ali nakon što smo digli šatore, oprala nas je kiša. Upali smo skupa s motorima u blato. Uspjeli smo se nekako izvući i doći do motela „Šerif“ u kojem smo se oprali. Preko hrvatske veze, jer je vlasnik podrijetlom iz naše zemlje, pojeli smo besplatni doručak,- pohvalili su se naši fotografi.
Nakon napornog puta Božić i Topić su stigli na svoj cilj – u Istanbul. Tu su od početka putovanja prvi puta prespavali u hotelu.
– Prenoćili smo u hotelu „Pop Bogumil“. Izgledao je kao bordel, spoj Bliskog istoka i Balkana, ali tamo nam je bilo dobro. Pet puta dnevno smo slušali obrede hodža,- kazao je Božić.
U Istanbulu – male poteškoće sa snalaženjem u prometu.
– Ludo voze, ne pridržavaju se prometnih znakova, ali u cijelom tom kaosu postoje pravila. Hrvati, ipak, najgore voze. Kao najmanji i najsporiji u prometu, stalno smo imali potrebu davati drugima prednost. Onda ljudi shvate da mogu kraj tebe proći, pa ulaze u „škare“ i time ste u opasnosti,- rekao je Topić.
Fotografi kažu kako zapravo nisu imali nigdje problema s jezikom, uključujući „turistopolis“ kako su oni od milja nazvali Istanbul.
– Turska nam je bila skupa, a pogotovo benzin. Valjda je ondje najskuplji na svijetu – od 12 do 18 kuna litra. Ljudi su u Istanbulu ljubazni, ali i turistički „nabrijani“,- priča Božić.
Povratak kući
Nakon nekoliko dana odmora u Istanbulu fotografi su krenuli natrag. Za njima ostaju Tekirdag, Alexandroupouli, Solun, Gevgelija, Bitola, Ohrid, Struga, Gostivar, Skopje, Leskovac, Niš, Kragujevac, Beograd, Novi Sad, Šid,Vinkovci. Napokon, evo ih u Zagrebu.
– U Albaniji nas je zaustavila njihova policija i zatražila od nas albanske "vozačke". Kada su skužili da im nećemo dati ništa novca, pustili su nas.
Put je zapravo bio „bezbolan“. Jedino s čim su imali poteškoće bila je prtljaga, dok su skutere ostavljali na sigurnim mjestima.
– Nismo htjeli stvari ostavljati na motoru, a nije se radilo samo o jednoj torbi,- objasnio je Topić.
Naši avanturisti su se vratili u Zagreb puni dojmova sa svoga neobičnog putovanja. I već smišljaju što bi mogla biti njihova sljedeća avantura.
FOTOGALERIJA: Kilometri pričaju priče
Na putu prema Istanbulu njihove postaje su bile Osijek, Dalj, Novi Sad, Beograd, Smederevo, Velika Plana, Bor, Negotin, Vidin, Montana, Sofija, Plovdiv, Svilengrad, Edirne i Istanbul.
Spavanje na benzinskim postajama
– Hranili smo se pretežno na putu, a roštilj je bio jeftin i savršen pogotovo u Srbiji, – rekao je Topić.
Božić i Topić su većinu vremena na putu kampirali, a najviše su pazili na to da kamp bude blizu vode. Znali su prespavati na benzinskim postajama ili u polju, kako ih je put nanio.
– U Srbiji postoji i puno mjesta sa vodom, rijekom ili jezercem. Ondje smo mogli oprati motore, ali i sebe, – objašnjava Božić.
Čudna pratnja u Bugarskoj
Avanturisti iz Mapa su vozili većinom noću, brzinom oko 60 kilometara na sat kada su im dozvoljavale ceste ili vremenski uvjeti, a zaustavljali su se svakih sat i pol.
– Bugarska i Albanije su najsiromašnije od svih zemalja koje smo posjetili. Imaju jako puno sirotinje koja na ulicama prosi. U Bugarskoj su ceste katastrofalne, čak im nedostaju šahte i prometni znakovi,- ispričao je Božić. No nije cijeli put dečkima prošao bez poteškoća. Osim što su ih mučile ceste, svaki je jednom pao s motora, srećom bez posljedica za njih i skuter. Bilo je i nekih čudnih situacija.
– Iskustvo koje ne bismo htjeli ponoviti jest kada nas je između Sofije i Plovdiva pratio neki kombi oko 45 minuta. Bilo nam je čudno jer se kombi vozio iza nas iako je cesta bila potpuno prazna, a mi smo išli brzinom od 60 kilometara na sat. Onda smo se odlučili okrenuti za 180 stupnjeva da vidimo hoće li će nas pratiti i on je to učinio – čak tri puta! Odlučili smo ugasiti svijetla pa je i vozač kombija to učinio. Više nam nije bilo smiješno. Skrenuli smo u neko selo gdje je jedan čovjek palio lomaču i tako se otarasili pratnje kombija,- ispričao je Topić.
Međutim, nisu svi doživljaji iz Bugarske loši.
– U Bugarskoj mi je zapravo bilo najbolje, egzotičnije od svih zemalja koje smo posjetili. Iako smo veći dio vremena vozili, ono malo što smo vidjeli definitivno je najživopisnije. Posebno me očarao me planinski kraj,- kaže Topić.
Krajnji cilj – Istanbul
Jedan od događaja koji će fotografi pamtiti je zasigurno onaj kada su tek prošli granicu sa Turskom i odlučili kampirati u polju.
– Odlučili smo kampirati u nekom polju, ali nakon što smo digli šatore, oprala nas je kiša. Upali smo skupa s motorima u blato. Uspjeli smo se nekako izvući i doći do motela „Šerif“ u kojem smo se oprali. Preko hrvatske veze, jer je vlasnik podrijetlom iz naše zemlje, pojeli smo besplatni doručak,- pohvalili su se naši fotografi.
Nakon napornog puta Božić i Topić su stigli na svoj cilj – u Istanbul. Tu su od početka putovanja prvi puta prespavali u hotelu. – Prenoćili smo u hotelu „Pop Bogumil“. Izgledao je kao bordel, spoj Bliskog istoka i Balkana, ali tamo nam je bilo dobro. Pet puta dnevno smo slušali obrede hodža,- kazao je Božić.
U Istanbulu – male poteškoće sa snalaženjem u prometu.
– Ludo voze, ne pridržavaju se prometnih znakova, ali u cijelom tom kaosu postoje pravila. Hrvati, ipak, najgore voze. Kao najmanji i najsporiji u prometu, stalno smo imali potrebu davati drugima prednost. Onda ljudi shvate da mogu kraj tebe proći, pa ulaze u „škare“ i time ste u opasnosti,- rekao je Topić.
Fotografi kažu kako zapravo nisu imali nigdje problema s jezikom, uključujući „turistopolis“ kako su oni od milja nazvali Istanbul.
– Turska nam je bila skupa, a pogotovo benzin. Valjda je ondje najskuplji na svijetu – od 12 do 18 kuna litra. Ljudi su u Istanbulu ljubazni, ali i turistički „nabrijani“,- priča Božić.
Povratak kući
Nakon nekoliko dana odmora u Istanbulu fotografi su krenuli natrag. Za njima ostaju Tekirdag, Alexandroupouli, Solun, Gevgelija, Bitola, Ohrid, Struga, Gostivar, Skopje, Leskovac, Niš, Kragujevac, Beograd, Novi Sad, Šid,Vinkovci. Napokon, evo ih u Zagrebu.
– U Albaniji nas je zaustavila njihova policija i zatražila od nas albanske "vozačke". Kada su skužili da im nećemo dati ništa novca, pustili su nas. Put je zapravo bio „bezbolan“. Jedino s čim su imali poteškoće bila je prtljaga, dok su skutere ostavljali na sigurnim mjestima.
– Nismo htjeli stvari ostavljati na motoru, a nije se radilo samo o jednoj torbi,- objasnio je Topić.
Naši avanturisti su se vratili u Zagreb puni dojmova sa svoga neobičnog putovanja. I već smišljaju što bi mogla biti njihova sljedeća avantura.
FOTOGALERIJA: Kilometri pričaju priče
You must be logged in to post a comment Login