„Maja Orčić nije javnosti poznata spisateljica jer joj je ovo prvi roman, ali vrlo životan i po meni fantastično napisan. Vrlo lako se čita, gotovo se „leti kroz njega“ i ne možete ga ispustiti. I sama sam se prepoznala u puno Aninih „situacija“. I ja sam godinama išla na posao s knedlom u grlu i radila posao koji nisam voljela“, napisala je Alis Pečarić Marić s bloga Čitaj knjigu.
Ja bih dodala kako tu ima još nekih životnih situacija koje nas ostave s knedlom. Moram se pohvaliti da sam možda među prvima pročitala jedan od primjeraka Inženjerke i to još kao PDF file.
Majo, kroz knjigu si opisala toliko nesretnih životnih situacija, i to vjerno, pa te moram pitati jesi li možda posudila nečiji ili nečije živote?
Često me prijatelji znaju pitati: „Je li to autobiografski roman?“. Odgovor je da nije. Jedna od stvari koje sam odlučila kad sam krenula s pisanjem knjige bila je da nijedan lik neće biti prepisan iz stvarnosti, da nikog neću „skinuti“ i ubaciti ga u knjigu. Možda je jednostavnije…nemaš brige oko osmišljavanja zapleta i držanja konca u rukama oko radnje…ali nečiju priču iskoristiti, nekog prepisati u knjigu, nije mi činilo u redu. Osjećala bih se kao plagijator. I bilo bi možda i prelagano. Pisanje je smišljanje obrata i raznih situacija, stvaranje likova koje želiš da budu baš onakvi kakve si ti zamislio, a ne kakvi postoje. Puno se ljudi našlo u ovom ili onom liku. I to mi je bio kompliment jer je značilo da sam ih dobro osmislila i da su se čitatelji mogli prepoznati u nekoj situaciji.
Ono što je u knjizi stvarno i što se mora proživjeti da bi se uvjerljivo dočaralo čitatelju su osjećaji. To je nešto što u pisanju ovog romana nisam mogla izmisliti, a da ih nisam proživjela. Svi imamo teške trenutke u nekim periodima života i možemo se prisjetiti kako smo se osjećali i kako smo to proživljavali. U toj novoj situaciji koju sam stvorila u knjizi ubacuju se pravi osjećaji. U toj mjeri mogu reći da ima dodira sa mnom. Neke sam situacije koje su mi se dogodile uzela i iskoristila za potrebe radnje koja mi je u tom trenutku trebala. Tako sam na primjer i ja, kao i glavna junakinja, krivo natočila benzin, zalupila vrata a da sam ostavila ključ s druge strane brave pa onda zvala bravara za hitne popravke i platila 500 kn, čekala na aerodromu u Budimpešti 7 sati… Puno događaja koji sami po sebi nisu ništa osim kratke crtice, a opet su dobro poslužili kao ljepilo za povezivanje dijelova radnje.
Sljedeće pravilo kojeg sam se držala bilo je: piši ono o čemu nešto znaš. Ana radi u marketinškoj agenciji. Ja sam također godinama radila u marketingu. Glavni lik nije mogao biti npr. liječnik jer o tome ništa ne znam. Hrpa detalja oko pripreme evenata, profil klijenata s kakvima sam se znala susretati, moguće komplikacije koje mogu nastati… Sve su to neke stvari s kojima moraš baratati da bi ono što si napisao bilo uvjerljivo. Svako nepoznavanje se osjeti. Čitatelj vidi da ne barataš informacijama i sve pada u vodu. Zaplet je opet izmišljen, ali je moje radno iskustvo i te kako pomoglo u osmišljavanju istog.
Moj je općeniti stav o posuđivanju tuđih priča da samo se trebaš okrenuti, naći neku početnu točku kao što je npr. par koji nešto priča, ima neki govor tijela, teta u dućanu koja napravi scenu jer predugo čeka u redu… Snimiš, smisliš neku radnju u kojem ćeš neke uočene stvari iz svakodnevice primijeniti, dodaš malo začina drame i…evo ti priče.
Roman ima tipični sretni završetak. A sreća je nekako i pouka cijele knjige, zar ne?
Poruka cijele knjige je da te život iznenadi u lošem, ali i u dobrom smislu. Da ti ponekad omogući da kreneš iznova, ali samo ako si dosljedan sebi i tom malom glasu, instinktu koji imamo. Ponekad ga ignoriramo, nekad poslušamo. Poruka je i da nije sve tako sivo kako se ponekad čini. Kakav god da si šamar dobio, dobiješ i ruku da se izvučeš s tog poda.
Cilj u knjizi bio mi je opisati tešku temu na jednostavan način i s dozom humora. Htjela sam da se čitatelj i nasmije, ali i namršti. Kad odloži knjigu da nema osjećaj težine u grudima. Znam da se kvalitetna literatura obično veže uz tužne završetke. Ali ja sam htjela pozitivu i rollercoster. S dna na vrh, rollercoaster emocija. Htjela sam da happy end napravim u knjizi jer je to u moći onog koji piše. Kad već nije uvijek u životu, da bude bar u knjizi.
Pisanje je tvoj hobi. Kako si uspjela pobjeći od klišeja kako tehnički obrazovani ljudi u biti nisu romantični?
Da, ja sam zaista Inženjerka. Završila sam FER. Postoje inženjeri po vokaciji i oni koji tamo dođu i završe ga. Tako sam nekako i ja stjecajem okolnosti došla na FER i kad sam se već tamo našla, završila sam ga. Jer šteta je nešto započeti i ostaviti nedovršenim.
Često se susrećem s ovom predrasudom i na jednoj i na drugoj strani, na inženjerskoj i na društvenoj. Najdraža mi je ona koju mi tata (inženjer po vokaciji) zna reći: pa kako ti ide tehnika više mi se čini da si s Filozofskog. Za ove s društvenih fakseva sam programerka (iako nikad nisam ni red kako treba isprogramirala)…I jedni i drugi ponekad imaju stav da jedno isključuje drugo. Tehnika kreativnost, sklonost društvenim znanostima kao preduvjet kreativnosti.
Dok sam pisala roman išla sam na radionicu romana kod Milane Vuković Runjić u Centar za kreativno pisanje. Milana je jako voljela moj inženjerski pristup u pisanju, tako ga je ona zvala i bila je jako znatiželjna hoću li uspjeti roman napisati tako. Naime, za svako sljedeće ili dva poglavlja otprilike bih osmislila što će se desiti. Unaprijed bih znala zašto sam ubacila neki lik baš u tom momentu znajući da će mi trebati kasnije, u nekom poglavlju pred kraj. Pokazalo se točnim i iako nisam baš tipična Inženjerka, možda nešto malo inženjerskog i u meni ima. Ako u ničem drugom, a onda u pisanju.
Majo, što sad pišeš? Što nas čeka?
Trenutno ne pišem. Dala sam si godišnji odmor od pisanja. Na „Inženjerki“ se, ako je gledam kao moj projekt, mora još puno raditi na promociji. Tek je izašla na tržište i cijela priča se malo zarotirala. Voljela bih da još malo živne, da još više dopre do čitatelja. Plan mi je da je prevedem na engleski i stavim na Amazon. Sve su to stvari koje mi oduzimaju dosta energije i uz svakodnevni posao ne nalazim vremena. Inspiracije mi ne fali. Ona je, kao što sam već rekla, svuda oko nas. U svakom odlasku u dućan, u svakom danu. Ono što je izazov je opet smisliti neku priču, neke nove likove, nove zaplete. Sve to traži puno promišljanja i puno pisanja.
Iskreno, ne znam kad ću ponovno nešto napisati, iako ljudi koje me dobro znaju kažu da će toga biti još. Pa…živi bili pa vidjeli. Trenutno se guštam u „Inženjerki“, a neki će nastavak još malo morati pričekati. Ono što ipak mogu reći je da „Inženjerka“ neće biti moja jedina knjiga. Da će nova knjiga biti slična po tematici i žanru, jer ljubavna, humorna drama je ono što imam u sebi. Ono što ne znam je kad će se to novo pisanje dogoditi. Vjerojatno onog trena kad ne budem imala ono „moram“, već „želim“ nešto novo napisati. Nadam se skoro.
Ono što mi je najveća nagrada i što je vrijedilo svake minute neprospavanih noći jer kad dobijem feedback od nekog tko ju je pročitao. Da nije mogla/mogao ići spavati jer ju je zanimalo što će biti dalje. Da ju je pročitala u par dana. Da su se prepoznali u nekim situacijama. Jedna od dražih stvari je i kad muški čitatelj pohvali knjigu. Da, ima i toga .
Knjiga se može naći na Interliberu na štandu Vuković i Runjić.
[box style=”0″]
Drage naše, u darujemo jednu Inženjerku! Što trebate?
- U komentare ispod objavljenoga članka tu, na našm webu, upišite #inzenjerkamaja
Prijave primamo do 17. studenog, točno u podne.
Dobitnica: Stela Mor!
[/box]
