Krugovi

Čudna su poslovna prijateljstva. Kažem "prijateljstva" jer po prirodi stvari nisu obična poznanstva, barem ako radite u relativno maloj tvrtki. S tim se ljudima družite, s njima odlazite na čik-pauzu, s njima razgovarate, s njima odete na pivo poslije radnog vremena. Dnevno s njima provedete po osam-devet sati, daleko više nego s curom ili dečkom, bračnim drugom, djecom, roditeljima ili rodbinom. S njima se zbližite i budu vam dragi.

Sve dok ne promijenite poduzeće u kojem zarađujete kruh svoj svagdašnji.

Onda se dogodi nešto neobično, premda posve prirodno: steknete novi krug ljudi u kojem se krećete pa se udaljite od onih s kojima ste dotad bili. Jest, s nekima ostat ćete u vezi, čut ćete se telefonom, dogovarati cugu u birtiji u kojoj ste se nekad nalazili. Ali sve rjeđe i rjeđe – imate obaveza, to je mjesto možda na drugom kraju grada, ne da vam se kroz gužvu u "špici" pa da pola sata stojite u koloni i gubite živce… K tome, vjerojatno ste već i s novim kolegama dogovorili kakvu tekuću inicijaciju, da oni upoznaju vas, ali i vi njih.

I razmjerno lako zaboravit ćete društvo s kojim ste podijelili mnoge ugodne, ali i neke neugodne trenutke; s kojim ste se radovali pobjedama i tugovali zbog poraza, i poslovnih i onih drugih, životnih. Teško bude samo prvi put, ali poslije steknete praksu. Na team-buildingu, kako se učeno zovu pijanke, roštiljade i igranje rata u šumi, viđat ćete nova neka lica, njihovi će brojevi zamijeniti stare na brzom biranju vašeg mobitela. Ipak, nemojte ih obrisati – posao je posao, a kontakti su bitni i danas nezamjenjivi. U nas se ionako sve svodi na to tko koga pozna, a ne na to tko kako radi, nemojmo se zavaravati.

I priča počinje ispočetka. Kad odete, novi će opet postati stari, a stari će nestati negdje uz put koji vodi do blaženstva odnosno mirovine. "Ja živim u kruzima koji se šire", napisao je jednom Rilke. Aha, ali ne samo ti, prijane. Nego svi mi.