Ljubav? Aha, ako time nazivamo evolucijom nastalu najveću prijevaru majke prirode. Iako se osjećaji ne daju svesti na kemijske formule, iza njih kriju se procesi zajednički svim ljudima. Hipotalamus luči neurotransmitere dopamin i endorfine. Dopamin pojačava seksualnu nadražljivost a noradrenalin mozak čini osjetljivijim na nove podražaje. Feniletilamin povećava romantično raspoloženje. Serotonin pojačava libido i umanjuje racionalno razmišljanje. Hipofiza, koja je spojena s hipotalamusom, luči više oksitocina, koji pojačava osjećaj ljubavi i povezanosti. I žaba se pretvara u kraljevića: partnerove nedostatke previđamo, a ako i imamo nekih primisli, one će pri sljedećem zanosnom susretu nestati. Prestajemo jesti i ne možemo spavati. Puni smo energije, otporniji na stres i zarazne bolesti. Svijest nam se sužava i bavi se samo jednom stvari.
Zašto je evolucija razvila mehanizam koji "na određeno vrijeme može zbuniti čak i najveće glave, koji se ne ustručava djelovati ni dok državnici vode pregovore, koji prekida važne veze, raspušta najčvršće saveze i koji katkad za žrtvu uzima život, zdravlje, bogatstvo, položaj i sreću?" pita se Arthur Schopenhauer. I na to kratko odgovara: kako bi "svaki Ivica pronašao svoju Maricu". Svi su romantični osjećaji u službi razmnožavanja, a ona opravdava sva sredstva. Ljubav je proizvod evolucije koji čovjeku pomaže da seksualni nagon koji ga i upućuje u potragu za partnerom ne zadovoljava tek tako. Pa traži jednog, sebi prikladnog partnera za kojeg će se potom emotivno vezati. Ta će povezanost biti isključiva jer većina zaljubljenih u početku ne pokazuje seksualno zanimanje za druge. I stvara se osnovni uvjet opstanka vrste: barem privremeno čvrsta partnerska veza.
A proizvod tog procesa, dijete, nezaštićeno je i ranjivo. Ne može se samo brinuti za sebe. Godinama. Odgajat će ga roditelji. Zato ljubav na prvi pogled radi izbora kandidata, poljubac kao olfaktivna provjera gena i spolni odnos radi očuvanja vrste. Tomu je pomogao koktel tjelesnih droga koji je bio dovoljno jak da čovjeka nagna da napusti poznatu okolinu i budućnost povjeri nepoznatoj osobi. I otud pojava da se nakon raspada veze napuštena osoba ponaša kao ovisnik na odvikavanju; nemirna je, ne može spavati, dolazi u napast nazvati bivšeg partnera, pisati mu pisma i nada se da će ga negdje ugledati. Kako bi ublažio ljubavne jade, mozak traži novi poticaj, što može završiti utapanjem u alkoholu ili drogi.
Zašto vam sve to govorim? Zašto sjeckam, analiziram, racionaliziram? Pa jednostavno, da mi bude lakše. Ljubav je jedna od najmoćnijih sila u svemiru, ali ima dva lica, dvije strane: apstraktnu, emocionalnu – i doslovnu, biokemijsku. Usto, i divnu, lijepu, prekrasnu te groznu, ružnu i tužnu. A ja sam trenutačno na toj mračnoj. Bolesnik na liječenju. I to će trajati. Barem neko vrijeme.