Muškarci gledaju a žene slušaju, napisao je davno Vatsjajana u Kama Sutri. Odnosno, netko čije je riječi drevni indijski mudrac skupio u vjerojatno najpoznatiji svjetski priručnik o erotskom umijeću.
Ta intrigantna rečenica ocrtava činjenicu da je jači spol više usredotočen na vizualno a ljepši na auditivno, premda ne niječe užitak i uzbuđenje koje svaka žena osjeća pri pogledu na lijepo muško tijelo. Jer, njime sve počinje, koliko god deklarativno govorili o karakteru, duši, humoru, inteligenciji… kao potrebnim uvjetima. Jest, bitno je to, ali tek poslije. U početku nam je važno samo kako je proizvod upakiran. Posve normalno, jer to su ostaci životinjskog, nagonskog u nama – biramo najbolje da bismo opstali, osluškujući arhetipske signale u svojoj nutrini.
I kako onda objasniti pojavu da se ljudi zaljubljuju virtualno, preko chata, Facebooka, ICQ-a ili nekog sličnog internetskog medija? Lako. Nema tu takvih osjećaja, i tko drukčije kaže – laže. Ili brka zainteresiranost, zanesenost i vlastitu maštu s ljubavlju. A to je plitko i kratkotrajno. Da bi se razvilo nešto dublje, par se treba upoznati, doslovno, gledati jedno drugo u oči, naučiti što znači svaki uzdah ili treptaj mišića na licu drage osobe. Bez toga je njihova komunikacija krnja a rupe bivaju pokrpane svačim, najčešće iluzijama.
Meni je web samo način da koga izdvojim i približim sebi. Kao u kafiću, kada curi kažem da se prošetamo jer od buke ne možemo razgovarati. I kao što ne bih imao koristi od toga da je cijelu večer promatram ne čineći ništa, tako nastojim i ženu s druge strane žice navesti na susret, baš da si zbog tog odugovlačenja i rastuće napetosti ne zabijemo autogol. Tko ništa ne očekuje, nikad se neće ni razočarati. Zato brzina.
Iznimke su jedino slučajevi kada me intuicija upozori da bi tu moglo biti svašta. Onda priču rastežem unedogled, nadajući se da će mala sama odustati. Bude li ipak uporna i ja popustim, sve najčešće završi katastrofalno. A tako mi i treba kad ne poštujem vlastite sumnje. Kad ne čujem ono što mi je Bog dao. Svoj unutarnji glas.
Ta intrigantna rečenica ocrtava činjenicu da je jači spol više usredotočen na vizualno a ljepši na auditivno, premda ne niječe užitak i uzbuđenje koje svaka žena osjeća pri pogledu na lijepo muško tijelo. Jer, njime sve počinje, koliko god deklarativno govorili o karakteru, duši, humoru, inteligenciji… kao potrebnim uvjetima. Jest, bitno je to, ali tek poslije. U početku nam je važno samo kako je proizvod upakiran. Posve normalno, jer to su ostaci životinjskog, nagonskog u nama – biramo najbolje da bismo opstali, osluškujući arhetipske signale u svojoj nutrini.
I kako onda objasniti pojavu da se ljudi zaljubljuju virtualno, preko chata, Facebooka, ICQ-a ili nekog sličnog internetskog medija? Lako. Nema tu takvih osjećaja, i tko drukčije kaže – laže. Ili brka zainteresiranost, zanesenost i vlastitu maštu s ljubavlju. A to je plitko i kratkotrajno. Da bi se razvilo nešto dublje, par se treba upoznati, doslovno, gledati jedno drugo u oči, naučiti što znači svaki uzdah ili treptaj mišića na licu drage osobe. Bez toga je njihova komunikacija krnja a rupe bivaju pokrpane svačim, najčešće iluzijama.
Meni je web samo način da koga izdvojim i približim sebi. Kao u kafiću, kada curi kažem da se prošetamo jer od buke ne možemo razgovarati. I kao što ne bih imao koristi od toga da je cijelu večer promatram ne čineći ništa, tako nastojim i ženu s druge strane žice navesti na susret, baš da si zbog tog odugovlačenja i rastuće napetosti ne zabijemo autogol. Tko ništa ne očekuje, nikad se neće ni razočarati. Zato brzina.
Iznimke su jedino slučajevi kada me intuicija upozori da bi tu moglo biti svašta. Onda priču rastežem unedogled, nadajući se da će mala sama odustati. Bude li ipak uporna i ja popustim, sve najčešće završi katastrofalno. A tako mi i treba kad ne poštujem vlastite sumnje. Kad ne čujem ono što mi je Bog dao. Svoj unutarnji glas.
You must be logged in to post a comment Login