Opet sam u kvartu naletio na Romea. Nije se presvukao, i dalje je bio u uniformi vojnoga policajca. Običaj mu je, kao i meni, poslije posla prosjediti rundu-dvije na terasi naše male birtije. Ja naručujem isključivo Karlovačko, a on uglavnom pije kavu ili čaj, rijetki su petci da zatraži pivo ili štogod žešće. I sviđao mi se zbog toga iako iz dna duše prezirem kokakoličare. Možda zbog samodiscipline koju posjeduje i koju moja malenkost nipošto ne želi steći. Moja je teorija da svaki čovjek mora imati svoj otrov. Ako nije tako, postane manijak ili političar. A to i nije neko postignuće, zar ne?
Ali druga je stvar kad padne mrak. Kao da se dolaskom večeri čudni demoni probude u njemu. Tada prijeđe na votku, uglavnom čistu. Uzme od konobarice nekoliko medvjeda, za džuboks, i počne nizati jednu za drugom, kao da pije na normu. Češće sam nego u društvu, muškom ili ženskom, svejedno. A nije da tako mora biti, ima dečko i spiku i lovu, koliko se god izgledom razlikovao od slavnoga veronskog imenjaka. Lako bi mogao zbariti neku lokalnu curicu, bez pol frke. No Romeo je oženjen. Supruga mu je invalid u kolicima. Nepokretna je otkako se pokušala ubiti. Iz njegova službenog pištolja. Kako mi je ispričao jednom kad smo u gluho doba noći dobrano nacvrcani sjedili pokraj obližnjega kioska, imala je spontani pobačaj. Nekoliko dana poslije toga, duševno rastrojena, ispalila si je metak u grudi dok je on bio na poslu. Zatekao ju je na podu, u lokvi krvi. A samo ga je providnost kući poslala ranije nego obično. Ili ironija sudbine.
Rekao mi je tada nešto što sam zauvijek zapamtio. Kazao je: "Čuj, stari, ja tu ženu volim, kakva god bila. Znaš ono, u dobru i zlu, tako sam rekao u crkvi. I nimalo joj ne zamjeram, poznam je, ona je vedra i vesela, pravi je borac. Samo što onda nije bila pri sebi, bila je luda od tuge i hormona. I nije mogla misliti…"
Nisam znao što bih mu na to odgovorio. Nešto me steglo u grlu i nisam mogao ispustiti ni glasa. Prave riječi ne mogu pronaći ni danas. Ali kad god ga vidim da sjedi na terasi, skrenem s puta i naručim cugu. Da čovjek ne pije sam.
Ali druga je stvar kad padne mrak. Kao da se dolaskom večeri čudni demoni probude u njemu. Tada prijeđe na votku, uglavnom čistu. Uzme od konobarice nekoliko medvjeda, za džuboks, i počne nizati jednu za drugom, kao da pije na normu. Češće sam nego u društvu, muškom ili ženskom, svejedno. A nije da tako mora biti, ima dečko i spiku i lovu, koliko se god izgledom razlikovao od slavnoga veronskog imenjaka. Lako bi mogao zbariti neku lokalnu curicu, bez pol frke. No Romeo je oženjen. Supruga mu je invalid u kolicima. Nepokretna je otkako se pokušala ubiti. Iz njegova službenog pištolja. Kako mi je ispričao jednom kad smo u gluho doba noći dobrano nacvrcani sjedili pokraj obližnjega kioska, imala je spontani pobačaj. Nekoliko dana poslije toga, duševno rastrojena, ispalila si je metak u grudi dok je on bio na poslu. Zatekao ju je na podu, u lokvi krvi. A samo ga je providnost kući poslala ranije nego obično. Ili ironija sudbine.
Rekao mi je tada nešto što sam zauvijek zapamtio. Kazao je: "Čuj, stari, ja tu ženu volim, kakva god bila. Znaš ono, u dobru i zlu, tako sam rekao u crkvi. I nimalo joj ne zamjeram, poznam je, ona je vedra i vesela, pravi je borac. Samo što onda nije bila pri sebi, bila je luda od tuge i hormona. I nije mogla misliti…"
Nisam znao što bih mu na to odgovorio. Nešto me steglo u grlu i nisam mogao ispustiti ni glasa. Prave riječi ne mogu pronaći ni danas. Ali kad god ga vidim da sjedi na terasi, skrenem s puta i naručim cugu. Da čovjek ne pije sam.
In this article:dnevnik pipanja, kolumna, ljubav, ljubavna priča, tihomir mršić
Written By
admin
Click to comment
You must be logged in to post a comment Login