Otkako sam došao kući, slušam Gibonnijev Libar. Neprekidno. Zarazila me ta stvar. Divan aranžman, Stefanovski svira poput kralja, razvali me sa tri tona. A dokrajči me stih Još uvijek mogu ti podvaliti ljubav, sentimentalan, tužan i ciničan istodobno.
Jer, skoro sam Džibu strpao među trgovce i farizeje. Koji varaju, ucjenjuju, igraju se s nečim uzvišenim i svetim. Tko je ikad volio i bio voljen, zna da se ljubav ne može podvaliti, ona se osjeća i vidi. I postoji ili ne postoji.
Ali može se podmetnuti sebičnost, strah, posesivnost, ljubomora… Sve to Gibonni zna, zato i veli svojoj dragoj da ga upiše u knjigu, svjestan da joj je ostao dužan. Jer miješa ljubav s vlastitom potrebom za sigurnošću. I boji se da će je jednom izgubiti. Pa kupuje vrijeme šarenim igračkama.
No on to barem osjeća, što ga ne opravdava i ne iskupljuje, ali daje mu šansu za novi početak. Za ljubav koja ne traži darove, koja je bezuvjetna jer proizlazi iz svijesti o sebi, iz povjerenja u sebe. I uvida u vlastite slabosti.
Je li vam jasno o čemu govorim? Kako mi ni samom sve to što napisah ne zvuči dovoljno beskompromisno – možda i stoga što sam griješio, što sam i sâm volio uvjetno, dopustit ću si slobodu da budem plastičniji. I sažetiji. Ne slažem se naime s Tomislavom Sabljakom, koji veli da je psovka odraz komunikacijske nemoći jer tvrdim da ona i te kako pojačava izraz i da u jeziku ima svoju svrhu, pa ću čak u ovo blagdansko vrijeme bez krzmanja jasno i glasno reći: jebeš osjećaje koji ovise o kontekstu! Ono, volim te jer si sa mnom. Ili volim te jer me voliš. Ili pak volim te da ne budem sam. Da ne spominjem najgori oblik, volim te dok me ne povrijediš. Sve je to šit, i s ljubavi nema nimalo veze. No lakše je iskopati petsto metara kanala nego jedan jedini dan raditi na sebi. Zato većina (nas) neće dobiti takvu priliku. Govorit će o ljubavi koja to nije, i čudom se čuditi kad se u njoj razočara. Po stoti put.
Ne dopustite da se to dogodi i vama. Volite bez zahtjeva, bez srama i bez dugova. Ne samo danas, na Božić, volite tako svaki dan. I vjerujte – bit ćete tako i voljeni!
Jer, skoro sam Džibu strpao među trgovce i farizeje. Koji varaju, ucjenjuju, igraju se s nečim uzvišenim i svetim. Tko je ikad volio i bio voljen, zna da se ljubav ne može podvaliti, ona se osjeća i vidi. I postoji ili ne postoji.
Ali može se podmetnuti sebičnost, strah, posesivnost, ljubomora… Sve to Gibonni zna, zato i veli svojoj dragoj da ga upiše u knjigu, svjestan da joj je ostao dužan. Jer miješa ljubav s vlastitom potrebom za sigurnošću. I boji se da će je jednom izgubiti. Pa kupuje vrijeme šarenim igračkama.
No on to barem osjeća, što ga ne opravdava i ne iskupljuje, ali daje mu šansu za novi početak. Za ljubav koja ne traži darove, koja je bezuvjetna jer proizlazi iz svijesti o sebi, iz povjerenja u sebe. I uvida u vlastite slabosti.
Je li vam jasno o čemu govorim? Kako mi ni samom sve to što napisah ne zvuči dovoljno beskompromisno – možda i stoga što sam griješio, što sam i sâm volio uvjetno, dopustit ću si slobodu da budem plastičniji. I sažetiji. Ne slažem se naime s Tomislavom Sabljakom, koji veli da je psovka odraz komunikacijske nemoći jer tvrdim da ona i te kako pojačava izraz i da u jeziku ima svoju svrhu, pa ću čak u ovo blagdansko vrijeme bez krzmanja jasno i glasno reći: jebeš osjećaje koji ovise o kontekstu! Ono, volim te jer si sa mnom. Ili volim te jer me voliš. Ili pak volim te da ne budem sam. Da ne spominjem najgori oblik, volim te dok me ne povrijediš. Sve je to šit, i s ljubavi nema nimalo veze. No lakše je iskopati petsto metara kanala nego jedan jedini dan raditi na sebi. Zato većina (nas) neće dobiti takvu priliku. Govorit će o ljubavi koja to nije, i čudom se čuditi kad se u njoj razočara. Po stoti put.
Ne dopustite da se to dogodi i vama. Volite bez zahtjeva, bez srama i bez dugova. Ne samo danas, na Božić, volite tako svaki dan. I vjerujte – bit ćete tako i voljeni!
You must be logged in to post a comment Login