Jedna od najtalentiranijih dramskih spisateljica danas u Hrvatskoj Tena Štivičić autorica je desetak drama koje uspješno žive i na domaćim i na inozemnim pozornicama. Posljednja u nizu prikazanih je Fragille! u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku u režiji Snježane Banović.
– To predstava u koju je uloženo puno srca i ljubavi, i redateljice i glumaca i svih suradnika. Mislim da se to na njoj vidi. Što se teksta tiče, on je sigurno pisan iz nekih prvih emotivnih dojmova o jednoj novoj sredini, vrlo neposredno i iskreno,- priča autorica drame koju je osječka publika nagradila ovacijama.
Nova sredina koju spominje Tena Štivičić je London u kojem živi i radi od 2003. godine. Grad je to, reći će, koji nudi mnogo, ali treba znati gdje tražiti.
– Kao i drugi jako veliki gradovi, London crpi puno energije, zahtijeva brzinu, snalažljivost, ustrajnost. Često je život vrlo osamljenički, ali isto tako pruža i neke baš jako uzbudljive podražaje. Ako bih morala reći jednu stvar koja je meni u Londonu bitna, rekla bih da je to grad koji otvara vidike.
Ključ je u samodisciplini
Djela Tene Štivičić prepoznata su i na svjetskim pozornicama, odakle pristižu vrlo dobre reakcije publike.
– Prije nekoliko dana stigle su mi vijesti o gostovanju slovenske produkcije Fragile! u Poljskoj i divnim reakcijama publike. Stvarno je dobar osjećaj kad predstava nakon četiri godine ima još uvijek tako zanimljiv život.
Ljude će dotaknuti dubina Teninih rečenica, koje će, čuli smo komentare, sigurno pamtiti još dugo vremena. S inspiracijom nema poteškoća, vodi se time da je samodisciplina ključna za pisca.
U potrošačkoj zamci
– Očev poziv (Ivo Štivičić op.a.), ali jednako tako i interesi i afiniteti moje mame stvorili su okružje u kojem sam odrastala i u kojem su kazalište, čitanje i druženje s umjetnicima bili sastavni dio. Ja sam počela kao mala, čim sam naučila slova, pisala sam neke kratke priče i pjesmice. To mi je bilo zabavno. Sad mi više nije toliko zabavno, ali je kasno da se predomislim.
Jedan od njenih likova progovara rečenicom ”Ganjamo taj neki genijalni život, a u međuvremenu kao da je netko stisnuo pauzu na stvarnom životu”, što autorica objašnjava karakteristikom suvremenog života. Nudi nam se često lažan osjećaj da je sve moguće ako se dovoljno potrudiš.
– Stalno nas se obasipa slikama takozvanog uspjeha, obilja, bogatstva i sreće u obliku koji je realno zapravo nedostižan. U imigrantskim pričama taj se sindrom proživljava u ekstremnom obliku. I ja samdjelomično pala u tu zamku, ali se svakodnevnom racionalizacijom nastojim istrgnuti. U prinicipu je ljudski kontakt, s novim ili starim bitnim ljudima nešto što me može ushititi i izazvati u meni osjecaj da je život najbolji u ovom trenutku.
Migracije kao nadahnuće
– Prema formi romana imam strahopoštovanje tako da ga ne mogu pisati u trenucima dnevnog slobodnog vremena od par sati, no sigurno ću ga jednom napisati.
A do tada Tena Štivičić piše novi dramski tekst koji bi se trebao baviti temama migracije, i današnjim, ali i onim prvim migracijama kad su naši preci krenuli na prvi migracijski put iz Afrike i putem nastanili cijeli svijet.
– To predstava u koju je uloženo puno srca i ljubavi, i redateljice i glumaca i svih suradnika. Mislim da se to na njoj vidi. Što se teksta tiče, on je sigurno pisan iz nekih prvih emotivnih dojmova o jednoj novoj sredini, vrlo neposredno i iskreno,- priča autorica drame koju je osječka publika nagradila ovacijama.Nova sredina koju spominje Tena Štivičić je London u kojem živi i radi od 2003. godine. Grad je to, reći će, koji nudi mnogo, ali treba znati gdje tražiti.
– Kao i drugi jako veliki gradovi, London crpi puno energije, zahtijeva brzinu, snalažljivost, ustrajnost. Često je život vrlo osamljenički, ali isto tako pruža i neke baš jako uzbudljive podražaje. Ako bih morala reći jednu stvar koja je meni u Londonu bitna, rekla bih da je to grad koji otvara vidike.
Ključ je u samodisciplini
Djela Tene Štivičić prepoznata su i na svjetskim pozornicama, odakle pristižu vrlo dobre reakcije publike.
– Prije nekoliko dana stigle su mi vijesti o gostovanju slovenske produkcije Fragile! u Poljskoj i divnim reakcijama publike. Stvarno je dobar osjećaj kad predstava nakon četiri godine ima još uvijek tako zanimljiv život.
Ljude će dotaknuti dubina Teninih rečenica, koje će, čuli smo komentare, sigurno pamtiti još dugo vremena. S inspiracijom nema poteškoća, vodi se time da je samodisciplina ključna za pisca.
U potrošačkoj zamci
– Očev poziv (Ivo Štivičić op.a.), ali jednako tako i interesi i afiniteti moje mame stvorili su okružje u kojem sam odrastala i u kojem su kazalište, čitanje i druženje s umjetnicima bili sastavni dio. Ja sam počela kao mala, čim sam naučila slova, pisala sam neke kratke priče i pjesmice. To mi je bilo zabavno. Sad mi više nije toliko zabavno, ali je kasno da se predomislim.
Jedan od njenih likova progovara rečenicom ”Ganjamo taj neki genijalni život, a u međuvremenu kao da je netko stisnuo pauzu na stvarnom životu”, što autorica objašnjava karakteristikom suvremenog života. Nudi nam se često lažan osjećaj da je sve moguće ako se dovoljno potrudiš.
– Stalno nas se obasipa slikama takozvanog uspjeha, obilja, bogatstva i sreće u obliku koji je realno zapravo nedostižan. U imigrantskim pričama taj se sindrom proživljava u ekstremnom obliku. I ja sam
djelomično pala u tu zamku, ali se svakodnevnom racionalizacijom nastojim istrgnuti. U prinicipu je ljudski kontakt, s novim ili starim bitnim ljudima nešto što me može ushititi i izazvati u meni osjecaj da je život najbolji u ovom trenutku.Migracije kao nadahnuće
– Prema formi romana imam strahopoštovanje tako da ga ne mogu pisati u trenucima dnevnog slobodnog vremena od par sati, no sigurno ću ga jednom napisati.
A do tada Tena Štivičić piše novi dramski tekst koji bi se trebao baviti temama migracije, i današnjim, ali i onim prvim migracijama kad su naši preci krenuli na prvi migracijski put iz Afrike i putem nastanili cijeli svijet.
You must be logged in to post a comment Login