Ona i ja nismo cura i dečko premda među nama postoji toplina, privrženost i razumijevanje. Nismo ni prijatelji jer nas povezuju male nježnosti kojih uglavnom nema u takvim muško-ženskim vezama. Ipak, draga mi je, i stalno mislim na nju. Katkad i na to što bi od svega moglo biti. Nasmiješim se tada, jer osjetim da bih mogao biti sretan s njom. Divna je to mala, uvijek lijepa, vedra i razigrana.
Možda mi i uspije kod nje, napokon. Načekao sam se i namučio, a sada se naziru rezultati. I ne želim je pustiti. Previše sam truda i emocija uložio u to da joj se približim.
A onda pomislim: "Sve je to još u magli, ne leti pred rudo." Pa se obeshrabrim, rastužim. I sjetim se one druge, bivše, koju također na mnogo načina volim. Ne više, samo dulje. I ona to zna. Zna i da sam usamljen. Zato mi je i rekla – prerano je, treba ti još vremena.
No meni je vrijeme neprijatelj, i smeta mi to oklijevanje. Nastojim se ne žuriti, doista, ali muči me prtljaga koje se ne mogu sam riješiti. Vučem je sa sobom jer trebam pomoć. Trebam nekoga uz koga ću obrisati sve što sam dosad (pro)živio. Tako funkcioniram, po načelu – klin se klinom izbija. Nije me strah riskirati jer se čovjek mora usuditi biti sretan. I nikad ne može biti prazna ploča, posve čist od (davnih) osjećaja.
Sve dok ne započnem novu vezu, u mislima kopam po starima. Po smeću, figurativno rečeno, iako time nipošto ne podcjenjujem prethodna iskustva. A ni ljude.
Jesam li zato nepošten prema budućim partnericama? Jesam li egoist ako kažem da katkad – u ovom slučaju možda baš zbog tog nedostatka akcije – ne mogu izabrati? Sve mi se miješa, prošlost i sadašnjost, ono što je bilo i ono što bi moglo biti. Čas bih se vratio, čas bih sve spalio. Ili sam samo zbunjen, poput onog magarca između dva plasta sijena – koji je na kraju umro od gladi?
Čudno, čim počnem razmišljati o tome, postanem razapet i nesretan. Lakše je samo osjećati. Ne misliti. I ništa ne mijenjati. Samo, dokad će to trajati? Od mašte se ne živi. A pogotovo ne od čekanja. I rastućih očekivanja.
Možda mi i uspije kod nje, napokon. Načekao sam se i namučio, a sada se naziru rezultati. I ne želim je pustiti. Previše sam truda i emocija uložio u to da joj se približim.
A onda pomislim: "Sve je to još u magli, ne leti pred rudo." Pa se obeshrabrim, rastužim. I sjetim se one druge, bivše, koju također na mnogo načina volim. Ne više, samo dulje. I ona to zna. Zna i da sam usamljen. Zato mi je i rekla – prerano je, treba ti još vremena.
No meni je vrijeme neprijatelj, i smeta mi to oklijevanje. Nastojim se ne žuriti, doista, ali muči me prtljaga koje se ne mogu sam riješiti. Vučem je sa sobom jer trebam pomoć. Trebam nekoga uz koga ću obrisati sve što sam dosad (pro)živio. Tako funkcioniram, po načelu – klin se klinom izbija. Nije me strah riskirati jer se čovjek mora usuditi biti sretan. I nikad ne može biti prazna ploča, posve čist od (davnih) osjećaja.
Sve dok ne započnem novu vezu, u mislima kopam po starima. Po smeću, figurativno rečeno, iako time nipošto ne podcjenjujem prethodna iskustva. A ni ljude.
Jesam li zato nepošten prema budućim partnericama? Jesam li egoist ako kažem da katkad – u ovom slučaju možda baš zbog tog nedostatka akcije – ne mogu izabrati? Sve mi se miješa, prošlost i sadašnjost, ono što je bilo i ono što bi moglo biti. Čas bih se vratio, čas bih sve spalio. Ili sam samo zbunjen, poput onog magarca između dva plasta sijena – koji je na kraju umro od gladi?
Čudno, čim počnem razmišljati o tome, postanem razapet i nesretan. Lakše je samo osjećati. Ne misliti. I ništa ne mijenjati. Samo, dokad će to trajati? Od mašte se ne živi. A pogotovo ne od čekanja. I rastućih očekivanja.
You must be logged in to post a comment Login