Svi vjerojatno znate što je Axe-efekt. Snimljene su dosad brojne reklame koje uspješno iskorištavaju stalnu mušku želju da budu što privlačniji ženama. Ako ne zbog mišića, lijepih očiju, ruku i guze, a onda zbog mirisa. Ali o mah-efektu, pretpostavljivo, nemate pojma. Što je to, najlakše ću vam predočiti primjerom.
Uzmimo da dijalog između mene i nje teče otprilike ovako… „Hoćemo li na kavu?“ pita ona. „Mah!“ odgovaram ja. „Kad ćemo se naći?“ „Mah!“ „Trebali bismo razgovarati…“ „Mah!“
„Mah“ dakle znači propast svega, trenutak u kojem su razlozi i objašnjenja suvišni. Jer apsolutno ništa neće promijeniti. Ta riječca, ispljunuta napola rezignirano a napola hladno, služi kao nadomjestak za mnogo toga, najčešće za negacije kao što su „neću“, „ne želim“, „ne mogu“. Nemam volje. Nemam vremena. Nemam strpljenja. Nemam ljubavi, čak. Nemam više ništa dobro da ti dam. I u takvom sam stanju duha da ni tri sekunde ne namjeravam potrošiti na tebe.
A kako sam onamo dospio, dobrim mi je dijelom neprozirno. Jest, bio sam već u sličnim situacijama i kad režem, režem oštrim nožem. Ali ovdje mi nedostaje povod. Ne znam koja je kap prelila čašu. Ne sjećam se kada mi je umrlo srce. Svjestan sam samo novoga sebe. Nedostatka iluzija. Svake nade. I kristalne jasnoće koja me tjera da se okrenem i odem. Da prhnem u nebo poput sokola. Slobodan, napokon.
Dosta mi je trpljenja, žrtvovanja, ulaganja. Ni zbog čega se ne ljutim, nisam bijesan, nisam ni razočaran. Dapače, osjećam se dobro. Odlično. Sad kad sam s tim raskrstio, neusporedivo sam sretniji i mirniji. Sve sam pomnožio s nulom i svima dodijelio crveni karton. Uletio u gužvu poput Eastwooda, pobio neprijatelje i vratio se sam. Zato što ta priča nije mogla drukčije završiti. Fizikalni, posve materijalni zakon o očuvanju energije, mislim, glatko se može primijeniti i na emotivno i duhovno. Ako jedna osoba stalno daje a ništa ne dobiva zauzvrat – ili barem ne dobiva ono što joj treba – prije ili poslije ispraznit će bateriju. Potrošit će se. Nestat će sve što ju je pokretalo. I sve što će joj ostati bit će to „mah“. Pojednostavnjeno, over & out.
Uzmimo da dijalog između mene i nje teče otprilike ovako… „Hoćemo li na kavu?“ pita ona. „Mah!“ odgovaram ja. „Kad ćemo se naći?“ „Mah!“ „Trebali bismo razgovarati…“ „Mah!“
„Mah“ dakle znači propast svega, trenutak u kojem su razlozi i objašnjenja suvišni. Jer apsolutno ništa neće promijeniti. Ta riječca, ispljunuta napola rezignirano a napola hladno, služi kao nadomjestak za mnogo toga, najčešće za negacije kao što su „neću“, „ne želim“, „ne mogu“. Nemam volje. Nemam vremena. Nemam strpljenja. Nemam ljubavi, čak. Nemam više ništa dobro da ti dam. I u takvom sam stanju duha da ni tri sekunde ne namjeravam potrošiti na tebe.
A kako sam onamo dospio, dobrim mi je dijelom neprozirno. Jest, bio sam već u sličnim situacijama i kad režem, režem oštrim nožem. Ali ovdje mi nedostaje povod. Ne znam koja je kap prelila čašu. Ne sjećam se kada mi je umrlo srce. Svjestan sam samo novoga sebe. Nedostatka iluzija. Svake nade. I kristalne jasnoće koja me tjera da se okrenem i odem. Da prhnem u nebo poput sokola. Slobodan, napokon.
Dosta mi je trpljenja, žrtvovanja, ulaganja. Ni zbog čega se ne ljutim, nisam bijesan, nisam ni razočaran. Dapače, osjećam se dobro. Odlično. Sad kad sam s tim raskrstio, neusporedivo sam sretniji i mirniji. Sve sam pomnožio s nulom i svima dodijelio crveni karton. Uletio u gužvu poput Eastwooda, pobio neprijatelje i vratio se sam. Zato što ta priča nije mogla drukčije završiti. Fizikalni, posve materijalni zakon o očuvanju energije, mislim, glatko se može primijeniti i na emotivno i duhovno. Ako jedna osoba stalno daje a ništa ne dobiva zauzvrat – ili barem ne dobiva ono što joj treba – prije ili poslije ispraznit će bateriju. Potrošit će se. Nestat će sve što ju je pokretalo. I sve što će joj ostati bit će to „mah“. Pojednostavnjeno, over & out.
You must be logged in to post a comment Login