Okretne, atraktivne, zgodne i lijepe – prve su asocijacije na misao o odbojkašicama. Još ako tim atributima dodaju kvalitetne rezultate na terenu, dojam je potpun. Hrvatska ženska odbojkaška reprezentacija u zadnje je vrijeme u punoj snazi, što je dokazano i dvama kvalifikacijskim turnirima za Europsko prvenstvo održanim u Osijeku i Madridu. Svoje su suparnice potukle do nogu, slaže se Maja Poljak, kapetanica reprezentacije.
– Jako smo zadovoljne ovim što smo napravile, uvjeti za rad bili su fenomenalni i nadam se da smo ih opravdali svojom igrom, govori Poljak.
Sjećanja na europsku smotru u Poljskoj nisu baš najljepša, no ispadanje u prvom krugu i nije velika katastrofa jer, realna je Poljak, u nastavku natjecanja nije bilo šanse za veći rezultat.
– Mogli smo bolje no glavni cilj smo ostvarile – plasirale smo se na Svjetsko prvenstvo nakon 12 godina i to je najvažnije, kaže 27-godišnja Splićanka.
Kao glavni problem reprezentacije ističe činjenicu da je smjena generacije napravljena vrlo agresivno te da nije bilo vremena za prilagodbu. Da se smiješe bolja vremena za našu žensku odbojku, jamči pogled na rodne listove igračice.
– S 27 godina ja sam jedna od najstarijih, što znači da ima prostora za napredak i mislim da smo na dobrom putu vraćanja odbojke na mjesto koje joj pripada, s nadom u glasu će Maja.
Odmalena je zaljubljenik u sve sportove, odrasla je u košarkaškoj dvorani zahvaljujući ocu, poznatom košarkašu Željku Poljaku, a odbojku počinje igrati kao 12-godišnjakinja.
– Odgledala sam jednu iznimno zanimljivu utakmicu finala Lige prvaka između Mladosti i Uraločke u Zagrebu. Nivo odbojke koji sam tamo vidjela oduševio me i rekla sam da bih voljela probati, prisjeća se Maja.
Zbog iznimne visine vrlo je brzo koračala kroz odbojkaške razrede, a sa 16 godina obukla je reprezentativni dres.
– Prva utakmica u kojoj sam zaigrala za reprezentaciju bila je na Svjetskom kupu protiv SAD-a, osjećaj je bio nevjerojatan. Vođena željom da se dokažem u što boljem svjetlu, trema je brzo nestala, o prvim reprezentativnim koracima govori Maja.
Prvi inozemni klub u koji je otišla bila je Vicenza, a potom i Bergamo. Trenutno igračko odredište joj je Turska. Tako je upoznala različite kulture.
– Italija ima sličan mentalitet kao i mi u Dalmaciji i sviđa mi se kod njih što su hedonisti i znaju uživati, ističe.
Kad je došla u Tursku, priznaje da joj je tamošnji mentalitet bio svojevrsni šok, poglavito u vjerskom smislu. No, navikla se. Budući da je, kad god joj to dopuste obveze, raspoložena za druženje, veseli ju turski običaj branča .
– Spoj je to doručka i ručka koji se odvija nedjeljom kada se satima sjedi i druži u restoranima, što postaje obiteljska tradicija. Na taj način održavaju zajedništvo, približava nam Maja turski ritual.
Lijepoj Splićanki sport nije uvijek bio najvažniji u životu. Bila je na prekretnici otići studirati u Ameriku ili profesionalno bavljenje sportom. ''Servirala'' si je odbojku, no i fakultet ''kuha'' paralelno.
– Ostala su mi još dva ispita na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Izrazito je teško uskladiti sve to, no uz podršku obitelji i kolega s fakulteta eto me blizu kraja, sa smiješkom će Maja.
Zbog svega toga vremena za ljubav – nema.
– Stalno mijenjam mjesta, stalno sam sa torbom u ruci i nezgodno je naći srodnu dušu jer vremena nema. Tako da sam trenutno single, poručuje.
Velika je čast, ali i obveza biti kapetanicom reprezentacije, ističe i iskazuje nadu da taj posao radi dobro. I na terenu, ali i izvan njega osjeća se dobra atmosfera među djevojkama. Za to je zaslužan i izbornik Miroslav Aksentijević, koji je, kako kaže Maja, srušio mit o ''nedodirljivom'' izborniku.
– Izbornik je iznimno karizmatična osoba i kao takav na nas prenosi svoju pozitivnu energiju na nas. Svi smo ravnopravni, veseli i nasmijani, jer s njim nikada nije dosadno, kaže.
Odbojkom će se baviti sigurno još četiri godine, a hoće li tada moći reći dosta, znat će kad dođe trenutak odluke. Sigurno je samo da će, kad jednoga dana uključi ''vremeplov',' bit će puno trenutaka na koje će moći biti ponosna.
– Jako smo zadovoljne ovim što smo napravile, uvjeti za rad bili su fenomenalni i nadam se da smo ih opravdali svojom igrom, govori Poljak.Sjećanja na europsku smotru u Poljskoj nisu baš najljepša, no ispadanje u prvom krugu i nije velika katastrofa jer, realna je Poljak, u nastavku natjecanja nije bilo šanse za veći rezultat.
– Mogli smo bolje no glavni cilj smo ostvarile – plasirale smo se na Svjetsko prvenstvo nakon 12 godina i to je najvažnije, kaže 27-godišnja Splićanka.
Kao glavni problem reprezentacije ističe činjenicu da je smjena generacije napravljena vrlo agresivno te da nije bilo vremena za prilagodbu. Da se smiješe bolja vremena za našu žensku odbojku, jamči pogled na rodne listove igračice.
– S 27 godina ja sam jedna od najstarijih, što znači da ima prostora za napredak i mislim da smo na dobrom putu vraćanja odbojke na mjesto koje joj pripada, s nadom u glasu će Maja.
Odmalena je zaljubljenik u sve sportove, odrasla je u košarkaškoj dvorani zahvaljujući ocu, poznatom košarkašu Željku Poljaku, a odbojku počinje igrati kao 12-godišnjakinja.
– Odgledala sam jednu iznimno zanimljivu utakmicu finala Lige prvaka između Mladosti i Uraločke u Zagrebu. Nivo odbojke koji sam tamo vidjela oduševio me i rekla sam da bih voljela probati, prisjeća se Maja.
Zbog iznimne visine vrlo je brzo koračala kroz odbojkaške razrede, a sa 16 godina obukla je reprezentativni dres.
– Prva utakmica u kojoj sam zaigrala za reprezentaciju bila je na Svjetskom kupu protiv SAD-a, osjećaj je bio nevjerojatan. Vođena željom da se dokažem u što boljem svjetlu, trema je brzo nestala, o prvim reprezentativnim koracima govori Maja.
Prvi inozemni klub u koji je otišla bila je Vicenza, a potom i Bergamo. Trenutno igračko odredište joj je Turska. Tako je upoznala različite kulture.
– Italija ima sličan mentalitet kao i mi u Dalmaciji i sviđa mi se kod njih što su hedonisti i znaju uživati, ističe.
Kad je došla u Tursku, priznaje da joj je tamošnji mentalitet bio svojevrsni šok, poglavito u vjerskom smislu. No, navikla se. Budući da je, kad god joj to dopuste obveze, raspoložena za druženje, veseli ju turski običaj branča .
– Spoj je to doručka i ručka koji se odvija nedjeljom kada se satima sjedi i druži u restoranima, što postaje obiteljska tradicija. Na taj način održavaju zajedništvo, približava nam Maja turski ritual.
Lijepoj Splićanki sport nije uvijek bio najvažniji u životu. Bila je na prekretnici otići studirati u Ameriku ili profesionalno bavljenje sportom. ''Servirala'' si je odbojku, no i fakultet ''kuha'' paralelno.
– Ostala su mi još dva ispita na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Izrazito je teško uskladiti sve to, no uz podršku obitelji i kolega s fakulteta eto me blizu kraja, sa smiješkom će Maja.
Zbog svega toga vremena za ljubav – nema.
– Stalno mijenjam mjesta, stalno sam sa torbom u ruci i nezgodno je naći srodnu dušu jer vremena nema. Tako da sam trenutno single, poručuje.
Velika je čast, ali i obveza biti kapetanicom reprezentacije, ističe i iskazuje nadu da taj posao radi dobro. I na terenu, ali i izvan njega osjeća se dobra atmosfera među djevojkama. Za to je zaslužan i izbornik Miroslav Aksentijević, koji je, kako kaže Maja, srušio mit o ''nedodirljivom'' izborniku.
– Izbornik je iznimno karizmatična osoba i kao takav na nas prenosi svoju pozitivnu energiju na nas. Svi smo ravnopravni, veseli i nasmijani, jer s njim nikada nije dosadno, kaže.
Odbojkom će se baviti sigurno još četiri godine, a hoće li tada moći reći dosta, znat će kad dođe trenutak odluke. Sigurno je samo da će, kad jednoga dana uključi ''vremeplov',' bit će puno trenutaka na koje će moći biti ponosna.
You must be logged in to post a comment Login