Osjećaj nemoći i frustracije koji u tom trenutku prožme čovjeka neopisiv je, a uskoro su slijedili i ostali koraci pri gubitku bliske „osobe“ – nevjerica, poricanje, ljutnja, bijes jer, kako sam već jednom spomenula, računalo je najbolji prijatelj majke na porodiljskom, komunikacija s vanjskim svijetom i psiholog.
Ipak ga je na posljetku nakon cjelodnevnog sipiara suprug uspio spasiti, udahnuo mu je život putem novih „Prozora“, a jedina je posljedica što pacijent pati od amnezije. Ostala sam bez svih podataka, naviknula sam se, nije mi prvi put, i sada započinjem novu eru – P. C., kako sam je nazvala, post children ili era novog PC-a.
Baš kao i moja djeca, računalo je prazna ploča, tabula rasa. I dok određene računalne programe nadomjestite za nekoliko sati, instaliranje u djecu traje nešto duže. Program za bonton ugrađuje se i do nekoliko desetljeća, sustav odgovornosti i nezavisnosti potrebno je stalno ažurirati, a performanse zahtijevaju stalnu nadogradnju.
S rastom hardvera rastu i troškovi. Polaskom u vrtić zahtijeva se eksterno povezivanje pa ugrađujemo modeme i različitim peer to peer (peer = vršnjak) programima – igrom, izletima itd., razvijamo vještine socijalizacije. No razmjena podataka može imati negativne utjecaje na sustav pa ako ne obnavljate antivirusne programe, vjerojatnost da ćete se boriti protiv šarlaha, vodenih kozica, uši i slično velika je.

I tako s početkom školovanja baza podataka raste, trebate više memorije, više ulaganja…
Na svojim tabulicama polako vidim obrise krede. Počele su međusobno komunicirati, čak se znaju i potući. I dok se jedna cijeli dan vrti kao ćevap na roštilju, s leđa na trbuh u pokušaju da sama sjedne, druga je otkrila čari nezavisnosti pa dane provodi pokušavajući dudom pogoditi usta.
Sve u svemu, moje kćeri, svaka sa svojim projektom, polagano napreduju i pretvaraju se iz bijelog platna u umjetničko djelo koje autorski potpisujem.
A računalo? Upravo bilježi pojačanu aktivnost…
(www.dvojceki.com)
Ipak ga je na posljetku nakon cjelodnevnog sipiara suprug uspio spasiti, udahnuo mu je život putem novih „Prozora“, a jedina je posljedica što pacijent pati od amnezije. Ostala sam bez svih podataka, naviknula sam se, nije mi prvi put, i sada započinjem novu eru – P. C., kako sam je nazvala, post children ili era novog PC-a.
Baš kao i moja djeca, računalo je prazna ploča, tabula rasa. I dok određene računalne programe nadomjestite za nekoliko sati, instaliranje u djecu traje nešto duže. Program za bonton ugrađuje se i do nekoliko desetljeća, sustav odgovornosti i nezavisnosti potrebno je stalno ažurirati, a performanse zahtijevaju stalnu nadogradnju.
S rastom hardvera rastu i troškovi. Polaskom u vrtić zahtijeva se eksterno povezivanje pa ugrađujemo modeme i različitim peer to peer (peer = vršnjak) programima – igrom, izletima itd., razvijamo vještine socijalizacije. No razmjena podataka može imati negativne utjecaje na sustav pa ako ne obnavljate antivirusne programe, vjerojatnost da ćete se boriti protiv šarlaha, vodenih kozica, uši i slično velika je.

I tako s početkom školovanja baza podataka raste, trebate više memorije, više ulaganja…
Na svojim tabulicama polako vidim obrise krede. Počele su međusobno komunicirati, čak se znaju i potući. I dok se jedna cijeli dan vrti kao ćevap na roštilju, s leđa na trbuh u pokušaju da sama sjedne, druga je otkrila čari nezavisnosti pa dane provodi pokušavajući dudom pogoditi usta.
Sve u svemu, moje kćeri, svaka sa svojim projektom, polagano napreduju i pretvaraju se iz bijelog platna u umjetničko djelo koje autorski potpisujem.
A računalo? Upravo bilježi pojačanu aktivnost…
(www.dvojceki.com)
In this article:djeca, double trouble, kompjutor, majčinstvo, moj she, obitelj, računalo
Written By
admin

Click to comment
You must be logged in to post a comment Login