Trudnoća u 20-ima ili trudnoća u 40-ima? Sve je više žena koje se na majčinstvo odlučuju u petom desetljeću života, u godinama kada bake postaju one žene koje su rodile u 20-ima. Na pamet mi pada anegdota koju mi je ispričala jedna od mojih sugovornica. „Vezano uz moje i muževe godine (43 i 49) i našu curicu u jaslicama… Naime, bake jednog dječaka iz njezine grupe imaju jednako godina kao i nas dvoje“, iskreno će Josipa, započinjući razgovor o temi koja je sve aktualnija, a to je majčinstvo u godinama.
Ne postoji nitko tko nam bolje, od žena koje su rodile i u 20-ima i u 40-ima, može odgovoriti na pitanje kada je bolje postati mama – u cvijetu mladosti ili u perimenopauzi?
O majčinstvu, strahovima i radostima koje uz majčinstvo idu te iskustvu koje, sve se one slažu, može itekako nadomjestiti vitalnost 20-ih, razgovarala sam s Josipom (43), Vesnom (42) i Tenom (41). Sve one kod kuće imaju tinejdžere pa čak i mlade ljude koji mogu izaći na izbore, ali i bebu koja još nosi pelene. Josipina djeca imaju 2, 5, 15 i 19 godina, Tenina 12, skoro 5 i skoro 2, a Vesninim curama 13 godina i 9 mjeseci.
Kako ste se osjećale kada ste saznale za prvu, a kako kada ste saznale za posljednju trudnoću?
JOSIPA: Imala sam 24 kad sam prvi put bila trudna. Unatoč mladosti, nisam osjetila nikakav strah od majčinstva. Vjerojatno zato što sam imala najmlađu sestru kojoj su tada bile samo dvije godine i s kojom sam provodila svo slobodno vrijeme. Uz nju sam donekle naučila koji su to izazovi koje ti dolazak bebe unese u život.
Kažem donekle, jer sve što sam ja s njom doživjela bilo je isključivo lijepo i meni nimalo naporno, što apsolutno nije tako kad dobiješ svoju bebu.
VESNA: Saznanje o prvoj trudnoći me je jako uplašilo. Nisam znala počinje li ili završava moj život. Bila sam prestravljena i nisam mislila na bebu, nego na sebe. Naravno, sve se promijenilo kad je rođena. Cjelokupan doživljaj posve je drugačiji u drugoj trudnoći. Sa strahom sam gledala test plašeći se da neću vidjeti plusić. Totalna kontra. Zrela i svjesna, drugu bebu sam dočekala širokih ruku i jedini strahovi koje sam osjećala bili su usmjereni na nju i na to hoće li sve biti dobro.
TENA: Prvi put sam imala 29 godina i kad sam saznala bio je to jedan od najljepših i najuzbudljivijih trenutaka u životu. Planirala sam i dugo čekala svoju prvu bebu. Cijela ta trudnoća prošla je s puno veselja, ali i strahova. Nakon svakog pregleda imala sam sto pitanja, čitala sam štreberski sve knjige o roditeljstvu i imala kompletnu sobu za bebu spremnu u 12. tjednu trudnoće. Isplanirala sam kako ce sve biti, od porođaja, dojenja do valjda njegovog upisa na faks, haha.
A onda, ništa nije bilo kako sam zamislila, porođaj je bio traumatičan, dojenje nije išlo, a ja sam pala u postporođajnu depresiju jer sam se uspoređivala sa savršenim mama s raznih foruma i smatrala da nisam ‘dorasla zadatku’. Moje posljednje iskustvo s trudnoćom bilo je dijametralno suprotno.
Ostala sam trudna 10 godina kasnije, iako su šanse za to bile gotovo potpuno nemoguće zbog prethodnog liječenja koje sam prošla. Trudnoća je došla kao veliko iznenađenje, a provela sam je potpuno opušteno, bez ijednog pitanja u glavi, pustila sam da sve ide kako ide, porođaj je prošlo dobro, oporavila sam se za 2 dana i bila psihički i fizički super.
Razlikuju li se strahovi koje ste imale u 20-ima od onih u 40-ima, vezano uz trudnoću i majčinstvo?
JOSIPA: Postojao je strah od porođaja, no iz različitih razloga. U prvoj trudnoći me bilo strah porođajne boli. U 2., a posebice u 3. i 4. bilo me strah za bebe, hoće li biti s njima sve u redu, iako su trudnoće bile sasvim uredne i tzv. školske.
Treće dijete rodila sam u kasnim 30-ima, a četvrto na početku 40-ih pa sam oba puta napravila neinvazivne prenatalne testove kako bih se umirila. Puno sam se educirala kako mi strahovi ne bi zasjenili radost trudnoće. A tako je bilo i nakon porođaja. Shvatila sam da ću se lakše nositi s izazovima, budem li informirana. Jer oni pravi i dolaze tek kad postaneš mama.
Tu bih posebno istaknula vrijeme postpartuma, za mene preteškog razdoblja, osobito nakon prvog porođaja. Premalo se priča o tome što žena proživljava nakon porođaja.
Niti jedan liječnik mi nije tijekom trudnoća ni spomenuo taj dio. Nakon te prve trudnoće u kojoj sam morala strogo mirovati, dogodila mi se potpuna fizička nemoć zbog koje nisam mogla napraviti ni dva kruga po stanu, a onda je došao i ‘baby blues’. Nevjerojatan umor i iscrpljenost doveli su me do prilično izazovnog mentalnog stanja.
VESNA: Strahovi su posve drugačiji, odnosno neki jesu neki nisu. I prvi i drugi put, na startu sam stalno promatrala diše li beba. Neke stvari su također ostale – hoće li progutati hranu kako treba, zašto se zagrcnula, pridržava li se dobro da se ne ozlijedi. Hoće li je itko paziti kako je pazim ja. No drugi strahovi su se promijenili.
Kad sam bila mlađa brinula sam hoću li biti dovoljno dobra mama i hoće li moje izbivanje utjecati na kćer. Tad sam išla na MBA, izlazila ponekad i ostavljala je bakama. Sad sam starija i djeca su mi najbitnija u svemiru. Zato se i bojim hoću li im dovoljno dugo potrajati i hoće li me mlađa kćer trebati baš onda kad više, prirodno, neće moći biti uz nju. Puno više mislim o zdravlju, ali paradoks je da nimalo zbog sebe, isključivo zbog njih.
TENA: U ovoj trudnoći nisam imala strahova, a u prvoj sam stalno nešto čitala i bojala se razvija li se beba kako treba. Isto je bilo i nakon što su se bebe rodile, s prvim sam se svega bojala i brinula se, slušala sam druge, svaka kriva riječ ili nečiji komentar su me mogli uništiti u sekundi, a s trećom bebom već sam bila iskusna i nikakvi tuđi komentari me nisu dirali. Više sam uživala u samom majčinstvu jer sam bila jedno 10 puta opuštenija. Definitivno mi je bila bolja trudnoća s 40.
Je li vam lakše sada ili prije?
JOSIPA: Teško mi je odgovoriti na to je li mi lakše ili teže biti mama danas ili nekada. Teže mi je utoliko što ih je četvero i među njima je velika razlika u godinama, od jasličarke, preko vrtićanca, osnovnoškolke do srednjoškolke. Imaju 2, 5, 15 i 19 godina. Nekada je nemoguće poloviti sve njihove potrebe i ispravno odgovoriti na njih. A s druge strane, danas sam puno opuštenija u prihvaćanju njihovih faza odrastanja.
S prvom mi je bilo jako teško uopće prihvatiti da odrasta, njezinu prvu menstruaciju, početak šminkanja i sve faze pretjerivanja u tome, prve ljubavne drame… drugi put to sve nekako prirodnije prihvaćam.
VESNA: Lakše mi je sada jer bolje razumijem stvari i fokusirana sam. Lakše mi je jer je imati bebu jedino što trenutno želim i znam zaustaviti trenutak pa uživati u njemu. Toliko sam ispunjena da sam energičnija i vitalnija nego prije bebe. Tako da one teze o tome kako smo sporije i mlitavije za trčanje za bebom, u mom slučaju ne drže vodu. Mislim da tijelo klone kad se predaš, a ne kad mu kalendar otkuca.
Nailazite li na predrasude? Žene koje rode kasnije često kažu da im je čudno komunicirati s mlađim majkama prijatelja svoje djece. Kakvo je vaše iskustvo?
JOSIPA: Imam dosta mladih prijateljica i ne osjećam se starije od njih. Doduše, uvijek prvo mene pitaju za savjete, a i ja od njih puno naučim. Jedino mi moje starije cure znaju reći ‘jadni njih dvoje, mi smo imale mlade roditelje, a one imaju stare’ .
VESNA: Zaista ne znam. Više puta mi se dogodilo da sam slušala te mlade mame i mislila: “Ajme kako ste blesave i kako ćete poslije žaliti zbog ovoga ili onoga”, nego što sam mislila o tome kako one mene doživljavaju. Nije me briga što drugi misle. Svoje dijete odgajam doma u obitelji i ničije mišljenje mi u tome neće pomoći.
TENA: Moram priznati da nisam naišla na predrasude, iako sam ih i sama imala. Kad sam saznala da sam trudna s 40, mislila sam da sam prestara, ali liječnik me uvjerio da sam zdrava i da će sve biti u redu. I bilo je! S mlađim majkama se volim družiti i dijeliti im pokroviteljske savjete za koje nisu pitale, haha…
Šalim se. Imam neke mlade prijateljice i nadam se da im svojim primjerom mogu pokazati da onaj grč i strah nisu nužni – kao ni 500 tetra pelena, super fancy didaktičke igračke i 10 novih komada namještaja za bebinu sobu. Ono što beba najviše treba su opušteni i prisutni roditelji.
Odgajate li različito djecu – odnosno jeste li se promijenila kroz godine, a time i pristup klincima?
JOSIPA: Pristup klincima i odgoju se drastično promijenio i ja sam toga itekako svjesna. Trudim se primjenjivati ‘nove’ odgojne metode i nekad mi jako dobro ide, a nekad opako kiksam.
Nervoza je najveći neprijatelj roditeljstva, no bitno je uvažavati djecu kao osobe, razgovarati s njima i onda kad pogriješiš to i priznati.
Još jedan veliki izazov mi je postaviti im granice. Jednako je izazovno i djecu naučiti da znaju postaviti granice i da se na ispravan način znaju izboriti za sebe.
VESNA: Odgajam ih isto. I jednoj i drugoj dajem se maksimalno, puštam da istražuju svijet. Ne dozvoljavam da odgoj padne na obitelj, susjede, čuvalice i ustanove. Korijenje postavljamo mi – od glazbe koju puštam, hrane koju nudim, rituala na kojima inzistiram… sve je isto. Eventualno su se moje fore i poneki pristup promijenili. Ali pričam iste priče, radim iste stvari, njegujem iste običaje. To su moja uvjerenja i nisu se promijenila s trudnoćama.
Kako je imati u kući velike i male?
TENA: Imam troje djece, dečka od 12 koji je u predpubertetu (zabavno!), curu od skoro dvije godine i curu od skoro pet. Svatko od njih ima potpuno različitu vrstu potreba i to je veliki izazov. Najvažnija mi je podrška partnera i da smo u svemu ovom zajedno – ravnopravni. Naša je svakodnevica i zabavna i kaotična, ponekad jako teška, ali većinom lijepa.
Najteže je kad se netko od njih razboli, a još gore kad ih je dvoje paralelno bolesno ili kad i mene ‘uhvati’. Ali, nekako sve to hendlamo, nismo savršeni, niti to od sebe očekujemo. Trudimo se najbolje što možemo i mislim da je to najvažnije.
Kao curica maštala sam o tome da imam troje djece, neočekivano to mi se i ispunilo. Ovo pišem dok sam sa srednjom curicom na ritmici nakon čega jurim doma sa sinom učiti povijest. To je tih 40 minuta koje sam uhvatila danas za sebe.
VESNA: Pa izazovno je koliko bi bilo i da samo imam jednu ili drugu. 🙂 Mislim da je beba ublažila pubertet i pojačala zajedništvo u kući. U svakom slučaju zadovoljna sam i dobro nam ide.
Što su vas majčinstvo i godine naučili?
„U ovom dugogodišnjem roditeljskom stažu, osim straha da se njima ili nama nešto loše ne dogodi, koji je valjda svakom roditelju konstantno negdje u primisli, pokušavam se što više veseliti svakoj njihovoj novoj fazi kroz koju prolaze i sa svakom reprizom ja ih sve lakše prihvaćam“, kaže Josipa.
„Danas sam mirna. Mislim da je to najveći benefit starenja i sazrijevanja. Mirna, spokojna, više cijenim vrijeme. Više cijenim esencijalne stvari, ljubav, svoje ljude i one obične momente. Na tome sam zahvalna mojim godinama. Ne kaže se bez veze ‘da su mi one godine, a ova pamet’“, dodaje Vesna.
Tena je morala učiti povijest pa nije stigla odgovoriti na zadnje pitanje. Ustvari, odgovorila je djelom i potvrdila ono što što su naglasile i Vesna i Josipa – za sretno dijete najvažniji su prisutni i posvećeni roditelji, a to je upravo ono što zrelost omogućuje – samopouzdanje, nesebičnost i potpunu predanost djeci.
