Jedan meni blizak bračni par godinama je išao na umjetnu oplodnju. U Zagrebu, naravno, na kliniku Vuk Vrhovec. Jako su dobri ljudi. Ona je uvijek nasmijana, srdačna, omiljena u društvu, neka vrsta anđela. S njim sam bliži, i moram priznati, često smo se znali svađati jer je neprilagođen, svojevrsni introvertirani samotnjak, ali i vrlo šarmantan i duhovit; čudan miks Ljubiše Samardžića i, recimo, vlaškog vojvode Vlada koji je u povijest (postoje laži, proklete laži i povijest!) ušao pod demonskim nadimkom. Moj frend nije tip koji se lako oporavlja od udaraca sudbine, sklon je potiskivanju, a traume je uglavnom rješavao cuganjem, i to onim najgorim vrste. Bio je solo drinker.
Nisu mogli dobiti bebu prirodnim putem pa su, onako školski, preko uputnice završili na spomenutoj klinici, gdje su, kako su mi često pričali, prošli pravi pakao. Vladali su nemogući uvjeti po svim pitanjima – iako je klinika imala aparat za anesteziju, nisu imali anesteziologa pa su se punkcije radile na živo, što je iznimno bolno. Muškarci su davali ejakulat u nekom sobičku kakvih više nema valjda ni u KPD-u Zenica, a u malom hodniku tiskalo se svakodnevno po stotinjak parova. Tjeskoba se mogla osjetiti na svakom koraku. On je stalno stajao pokraj svoje drage, jer čim bi se odmaknuo od nje, prišla bi joj neka od očajnih žena i prenijela depresiju: "To vam je drugi put? A joj, nećete uspjeti! Ja sam bila već petnaestak puta pa ništa!" Nesretne žene nesvjesno su jedna drugu gurale u još veću nelagodu.
A glavni problem bio je ginekolog. Sirovi, brkati Napoleon koji se volio igrati gospodara života i smrti. Tjednima su parovi bili naručivani da dođu u šest ujutro i stajali pred ordinacijom do dva ili tri sata popodne. On bi tu i tamo otvorio vrata i nasumice pokazao prstom na neku od pacijentica. Često su moji prijatelji stajali cijeli dan samo da bi čuli: "Dođite sutra!"
Najgore su bile punkcije. Poslije su mi se žalili da je tijekom čupanja jajašaca dok je plakala od bola spomenuti liječnik znao vikati na nju, slati je u materinu, a jednom ju je pitao i je li dobra u krevetu. Dno! Moj je frend jako patio, jer nije mogao ništa učiniti. Proklinjao je sve, i nebo i zemlju, i ljude i ovaj odvratni svijet. Pokušavao sam mu objasniti da vjerojatno ni tom doktoru nije lako, jer radi u nemogućim uvjetima, da je sigurno pod velikim stresom, ali nisam mogao prodrijeti do njega. Cugao je sve više, i više, i više. Počeo je dolaziti na posao mrtav pijan, potpuno se izgubio. Nakon pet godina tog pakla digli su ruke od te klinike. Poslije sam čuo, kao i oni, da je tog liječnika pogodio moždani udar baš dok je radio punkciju na nekoj pacijentici. Mislim da više ne radi.
Načuli su moji prijatelji svojevremeno da u Mariboru postoji sjajna klinika za umjetnu oplodnju, s velikim postotkom uspješnosti, ali su je isprva prekrižili. Zluradi poznanici, koji žive u Sloveniji, podmetnuli su im pogrešnu informaciju da "južnjake" ne primaju jer prioritet imaju domaći "neplodni" parovi. To je bila prokleta laž!
Kad su se dokopali Maribora, nakon što su podigli kredit, doživjeli su preporod! Drugi, puno bolji svijet. Vrhunski uvjeti, izuzetno ljubazne sestre, sve je išlo kao po špagici. Pacijentima se nastojalo izaći u susret u svakom pogledu. Naravno da se tamo sve radi s anestezijom i naravno da nema besmislenog čekanja. Sve se rješavalo u dva ili tri dana. A liječnik? Vrhunski stručnjak, mislim da je porijeklom iz Like, priznat i u međunarodnim krugovima, humanist iz kojeg je isijavala prava toplina, ni na koji se način nije mogao uspoređivati sa sirovinom iz zagrebačke klinike.
Nažalost, samo su dva puta bili u mariborskoj klinici a, jebem mu miša, kolo sreće nije se okrenulo u njihovu korist. Prije dvije godine odustali su od svega, jer se osjećaju prestari za nove pokušaje budući da su prešli četrdesetu. Više ih ne viđam. Koliko sam shvatio, ona se puno lakše pomirila sa situacijom. On? Potpuno se izgubio, više se ne želi viđati ni sa mnom, a ja sam mu bio najbliži od svih ljudi koje je upoznao u svom turbulentnom životu.
Zašto vam to pričam? Zato što zbog njih, kao i zbog stotine drugih parova koji su prošli sličnim putem ili ga prolaze, kao i zbog suludih zakonskih rješenja o medicinski potpomognutoj oplodnji, koja su sve normalne građane Lijepe Naše digla na noge, želim da Hrvatska, a poslije i ostatak regije, što prije uđe u Europsku uniju. Zakon o umjetnoj oplodnji samo je jedan od segmenata naše izgubljenosti, da ih nabrajam sve, nema potrebe.
Jako me veseli podatak da nam Bruxelles širom otvara vrata i čvrsto vjerujem da ćemo za dvije godine biti "insieme" s Francuskom, Njemačkom, Velikom Britanijom i da, polako, europske vrijednosti i europski standardi dolaze i ovamo.
U zadnje vrijeme često se susrećem s euroskepticima, koji me uvjeravaju da je EU novi SSSR, da ćemo izgubiti identitet, da precjenjujem Zapad, i tako dalje. Dečki šibaju teorije zavjere sve u šesnaest, a mene za to, najiskrenije, boli dupe. Dragi moji, sve dok Europska unija odgovara Njemačkoj i Francuskoj, dobra je i meni.
Nisu mogli dobiti bebu prirodnim putem pa su, onako školski, preko uputnice završili na spomenutoj klinici, gdje su, kako su mi često pričali, prošli pravi pakao. Vladali su nemogući uvjeti po svim pitanjima – iako je klinika imala aparat za anesteziju, nisu imali anesteziologa pa su se punkcije radile na živo, što je iznimno bolno. Muškarci su davali ejakulat u nekom sobičku kakvih više nema valjda ni u KPD-u Zenica, a u malom hodniku tiskalo se svakodnevno po stotinjak parova. Tjeskoba se mogla osjetiti na svakom koraku. On je stalno stajao pokraj svoje drage, jer čim bi se odmaknuo od nje, prišla bi joj neka od očajnih žena i prenijela depresiju: "To vam je drugi put? A joj, nećete uspjeti! Ja sam bila već petnaestak puta pa ništa!" Nesretne žene nesvjesno su jedna drugu gurale u još veću nelagodu.
A glavni problem bio je ginekolog. Sirovi, brkati Napoleon koji se volio igrati gospodara života i smrti. Tjednima su parovi bili naručivani da dođu u šest ujutro i stajali pred ordinacijom do dva ili tri sata popodne. On bi tu i tamo otvorio vrata i nasumice pokazao prstom na neku od pacijentica. Često su moji prijatelji stajali cijeli dan samo da bi čuli: "Dođite sutra!"
Najgore su bile punkcije. Poslije su mi se žalili da je tijekom čupanja jajašaca dok je plakala od bola spomenuti liječnik znao vikati na nju, slati je u materinu, a jednom ju je pitao i je li dobra u krevetu. Dno! Moj je frend jako patio, jer nije mogao ništa učiniti. Proklinjao je sve, i nebo i zemlju, i ljude i ovaj odvratni svijet. Pokušavao sam mu objasniti da vjerojatno ni tom doktoru nije lako, jer radi u nemogućim uvjetima, da je sigurno pod velikim stresom, ali nisam mogao prodrijeti do njega. Cugao je sve više, i više, i više. Počeo je dolaziti na posao mrtav pijan, potpuno se izgubio. Nakon pet godina tog pakla digli su ruke od te klinike. Poslije sam čuo, kao i oni, da je tog liječnika pogodio moždani udar baš dok je radio punkciju na nekoj pacijentici. Mislim da više ne radi.
Načuli su moji prijatelji svojevremeno da u Mariboru postoji sjajna klinika za umjetnu oplodnju, s velikim postotkom uspješnosti, ali su je isprva prekrižili. Zluradi poznanici, koji žive u Sloveniji, podmetnuli su im pogrešnu informaciju da "južnjake" ne primaju jer prioritet imaju domaći "neplodni" parovi. To je bila prokleta laž!
Kad su se dokopali Maribora, nakon što su podigli kredit, doživjeli su preporod! Drugi, puno bolji svijet. Vrhunski uvjeti, izuzetno ljubazne sestre, sve je išlo kao po špagici. Pacijentima se nastojalo izaći u susret u svakom pogledu. Naravno da se tamo sve radi s anestezijom i naravno da nema besmislenog čekanja. Sve se rješavalo u dva ili tri dana. A liječnik? Vrhunski stručnjak, mislim da je porijeklom iz Like, priznat i u međunarodnim krugovima, humanist iz kojeg je isijavala prava toplina, ni na koji se način nije mogao uspoređivati sa sirovinom iz zagrebačke klinike.
Nažalost, samo su dva puta bili u mariborskoj klinici a, jebem mu miša, kolo sreće nije se okrenulo u njihovu korist. Prije dvije godine odustali su od svega, jer se osjećaju prestari za nove pokušaje budući da su prešli četrdesetu. Više ih ne viđam. Koliko sam shvatio, ona se puno lakše pomirila sa situacijom. On? Potpuno se izgubio, više se ne želi viđati ni sa mnom, a ja sam mu bio najbliži od svih ljudi koje je upoznao u svom turbulentnom životu.
Zašto vam to pričam? Zato što zbog njih, kao i zbog stotine drugih parova koji su prošli sličnim putem ili ga prolaze, kao i zbog suludih zakonskih rješenja o medicinski potpomognutoj oplodnji, koja su sve normalne građane Lijepe Naše digla na noge, želim da Hrvatska, a poslije i ostatak regije, što prije uđe u Europsku uniju. Zakon o umjetnoj oplodnji samo je jedan od segmenata naše izgubljenosti, da ih nabrajam sve, nema potrebe.
Jako me veseli podatak da nam Bruxelles širom otvara vrata i čvrsto vjerujem da ćemo za dvije godine biti "insieme" s Francuskom, Njemačkom, Velikom Britanijom i da, polako, europske vrijednosti i europski standardi dolaze i ovamo.
U zadnje vrijeme često se susrećem s euroskepticima, koji me uvjeravaju da je EU novi SSSR, da ćemo izgubiti identitet, da precjenjujem Zapad, i tako dalje. Dečki šibaju teorije zavjere sve u šesnaest, a mene za to, najiskrenije, boli dupe. Dragi moji, sve dok Europska unija odgovara Njemačkoj i Francuskoj, dobra je i meni.
You must be logged in to post a comment Login