Connect with us

Hi, what are you looking for?

She.hrShe.hr

Lifestyle

Marija Biljan: Da vidim XY.. to bi ga ja upit’o

O tuđim realnostima koje su bačene pod mostove

Kad rasprostrem stvari o kojima mislim zadnjih par dana, uviđam da se sve svode oko riječi apsurdistan i strpljenje. Možda jer sam se oboružala teorijama, člancima i antropološkim radovima i mislima, a možda sam jednostavno opsjednuta promatranjem i analiziranjem.

I što onda vidim?

Brojne zazidane prozore i vrata kuća u kojima bi netko mogao stanovati (danas sam prošla kraj jedne na kojoj je ispisano: Ovdje bi netko mogao živjeti!) i beskućnike koji se griju u malo žešćim slojevima od mojih na krevetu, dok mi turisti, putnici, filozofi, depresivni i anksiozni, pametni i hrabri, šetamo pored njih i pijemo portugalsku višnjevaču.

Vidjela sam i gigantski šoping centar u kojem, osim kilometarskih redova do blagajni i bezbroj fino organiziranog smeća (dio kojeg kasnije završi pod mojim prozorom koje se pak gotovo svakog, ako ne i svakog dana skuplja i odvozi.. ne znam točno gdje, ali ne želim ni znati), postoji.. KA PE LI CA.. Daklem, pored znakova za informacije, ovaj pa onaj dućan, ovaj pa onaj tisućiti restoran, jedan znak vodi i do – kapelice! Vjerojatno da se čovjek može i duhovno orijentirati ili barem Gospodina upitati za savjet kod kupovine žute ili zelene torbice.

Suzdržat ću se od kritiziranja konzumomanije, ako ništa onda zato što moram priznati da se i ja s istim demonima borim. Samo ne baš u zapadnjačkom šoping centru, koliko u kineskim dućanima hrane (Zašto nema neka kapelica tamo kod Kineza i Pakistanaca, sigurno je neka teorija zavjere u pitanju!) u kojima se pak osjećam kao Alisa u zemlji čudesa ilitiga začina, ulja, namaza, pripravaka i raznih čuda kojima prijevoda, vjerujem, niti nema!

marija biljan lisabon 2Svaki put kad stupim preko praga tih poluneorganiziranih carstava hrane s onoga svijeta (jer, budimo iskreni, oni za mene stvarno često jesu s onoga svijeta, pa taman da me sam bog /ne/rasizma sada ubio!), u meni se odigrava par solilokvija: “Dobro, što je ovo?” – na što druga Ja odgovara: “Mora da je neka žešća kemija, oni nisu normalni.. Ali ako je k’o ona juha od neki dan, možda bi se mogla izdrogirati još jednom”.. “Isss, kikiriki u kokosu, čuda od sezama, a gle ove čajeve, s tim se pak neću igrati” .. “Možda bi ovdje mogla naći ono za tući jaja i raditi palačinke” – “Da, ako ne ispušta toksine”. – “Ah, moš mislit kak oni rade palačinke (rasistu jedan!!!!)”

I tako hodam među policama, sretna što me nitko ništa ne pita (mislim da si samo kod njih možeš priuštiti takvo slobodno bauljanje), ali istovremeno s nekim čudnim strahom i jezom, nekad gledam prema njima, čekam njihov pogled, dobijem ignoranciju. Pa onda ugledam nove predjele kričavih nudlsa kraj nekih zdravih suhih gljiva i oklijevam jer ne znam da li smijem tamo kročiti ili ne, pa odlučim riskirati i sve prošnjofam i kupim ono što mi vjerojatno neće oduzeti život (odmah!). Kad dođem na blagajnu, nekad čujem automatsko izgovaranje portugalskih rečenica (Zapravo sam iznenađena koliko neki govore portugalski. Istina, nekad ne znam da li pokušavaju nešto reći na portugalskom ili sebi u bradu mrmljaju neku psovku.), a nekad mi samo pokažu na ekran koliko da iskeširam. Zahvalim se Kini, Bogu i Sreći i odem van.

Ali ostanem u mislima s tim narodom i činjenicom da zbilja imam problema s posmatranjima te ogromne zajednice s kojom živimo, koji od nas i s nama kao i mi od njih i s njima živimo, a uopće se ne znamo. Proći pored turskog groblja moglo bi se slobodno reći i “proći pored Kineza” (osim ako ima nešto što se usudimo kupiti). Možemo kritizirati kako se ne “uklapaju” i samo “osvajaju” svijet, ali da li se ikada zapitamo TKO stanuje iza tih vrata, često zazidanih lica, vojske znakova, bezbroj njihovih unutarnjih misli, dijaloga i solilokvija.

Tko je ta obitelj čiji stan je pretvoren u ilegalni restoran u koji možeš ući ako znaš gdje pozvoniti, čiji je to ručnik u wc-u koji vjerojatno nakon što se stan isprazni od nas brojnih “avanturista” željnih nečeg “egzotičnog”, koriste sami stanari koji tijekom radnog vremena jedva provire iz kuhinje. O čemu misle kad odemo iz njihove dnevne sobe, da li sanjaju o povratku, povratku čemu i gdje oni zapravo žive? Da li žive tu gdje sada fizički obitavaju ili žive u mislima o povratku? Što znači uopće živjeti u nekom gradu? O čemu bi pričali jedan Kinez koji je dvadeset godina živio u Lisabonu i zarađivao 24-satnim boravkom u nekom dućanu ili restoranu i neki npr. Britanac koji je možda isto toliko vremena radio po različitim kulturnim projektima i mijenjao lokacije, prijatelje, interese i poslove? Bi li našli išta zajedničko osim možda istih zemljopisnih dužina i širina i klimatskih prilika?

marija biljan lisabon 3U kakvom Lisabonu ja živim?

U nekom koji nema veze s Lisabonom jedne XY koja živi među ne baš susretljivim sugrađanima, ne živim ni u gradu koji je konzervativan, niti u gradu koji smatram (pre)jeftinim. Živim u gradu u kojem shvaćam da nemam strpljenja za čekanje u redovima, iako mi se nigdje zapravo ne žuri (dok je kod nas uvijek nervoza oko blagajne i ne znaš da li bi prije potrpao stvari u vrećicu ili izvadio novac, ovdje je najnormalnija stvar da čovjek uzme svoje vrijeme i polagano ugura tisuću i jednu stvar u vrećicu i tek onda izvadi novac.. ili se možda odluči za karticu, bez ikakvog mrmljanja i negodovanja od strane kolone iza njega ili blagajnice koja čeka da se ovaj odluči!).

Živim i u gradu u kojem su orasi ko’ suho zlato skupi i najnormalnija je stvar kupovati neočišćene orahe i onda do jestive jezgre doći tako da stisneš jedan o drugi i nadaš se da će jači razbiti slabijeg. Obično funkcionira kombinacija manjeg oraha s većim, gdje manji razbije većeg i onda ga spremiš i hodajući čistiš većeg i dok ostavljaš tragove ljuski po gradu (kao što sam u Zagrebu uvijek trijebila kikiriki na putu do doma), razmišljaš kako nikad nisi mislio da će te tvrdi orah naučiti strpljivosti!

Živim u gradu u kojem postoji ista kultura ispijanja kave, iako uz par minusa koji se tiču pjene koja ovdje ne postoji! Isto tako, ne znam da li ovdje ljudi imaju druge osjetilne pipke u ustima, ali dobiti kavu a ne spržiti se, za mene je umjetnost!

I dok ja živim u gradu koji me lijepo prima i u kojem me ljudi vide kao strankinju, ali istovremeno na neki (manje-više suptilan, možda nesvjestan) način daju do znanja da sam dobrodošla i da se razumijemo i na portugalskom (zbilja pohvaljujem njihovo strpljenje i odobravanje koje primam kad barbarim na svom portugalskom), neki imaju pak druge realnosti. Nažalost, one su nekad ispisane riječima koje među šarenim grafitima tjeraju npr. crnce van iz grada. Ja ih vidim kao upisane u ironiju obližnjeg kvarta u kojem su ulice dobile (“zaslužile”?) imena po bivšim kolonijama a u kojima danas često vidim opet marginu pristiglu možda iz baš tih istih nekadašnjih vlasništva. Čujem ih u nekim usputnim šalama na cesti ili u pričama ljudi koji su sami doživjeli diskriminacije.

marija biljan lisabon 4O tuđim realnostima koje su bačene pod mostove, podvožnjake i siromašne i dislocirane kvartove, mogu samo postavljati pitanja. Neke druge tuđe realnosti ponekad mogu nazrijeti prolazeći iz jednog dijela grada u drugi, ali sve one ostaju neuhvatljive i daleke. I kakav će onda biti Lisabon u kojem sam živjela, kad se jednom odavde iselim?
Kakav je grad u kojem vi živite, koje realnosti žive u tim realnostima? Pa možda zbilja drugi put kad poželimo otputovati, možemo se zapitati o egzotikama koje nas toliko privlače i probati pogledati u oči jezi koja bi nas možda obuzela kad bi probali upoznati ili približiti se susjedu iz tamo neke Azije (Afrike, Europe…). I malo ga više “doživjeti”, jer stvarno je istina što je primijetila moja prijateljica iz Velike Britanije, koja je htjela doći ovdje i “stvoriti” život, a koja kaže da ako se ona u dva mjeseca ovdje vrlo malo uspjela integrirati (možda radi lakoće sporazumijevanja na engleskom i međunarodnog okruženja u kojem je od početka bila), onda stvarno nije čudno što se čitava zajednica, prisiljena na seljakanje, nema potrebu “integrirati” i ostaje u svojim geografski, ali ne i mentalno, dislociranim krugovima.

Sve ovo nekako ide prema citatu koji uvijek posluži prenijeti poantu, kao slika za tisuću riječi, o empatiji i putovanju – “George Orwell would tell us to forget spending our next vacation at an exotic resort or visiting standard tourist sites. It is far more interesting to expand our minds by taking journeys into other people’s lives — and allowing them to see ours. Rather than asking ourselves, “Where can I go next?,” the question on our lips should be, “Whose shoes can I stand in next?” (R. Krznaric)

A nemere niti bez kralja Ede.

Do skorega!
(ovo dalje su slike nekih realnosti prošle subote – od mini joga sešna po gradu do svinje na žaru!)

marija biljan lisabon (Lisabonijada)

Click to comment

You must be logged in to post a comment Login

Leave a Reply

Više

Putovanja

Uz posebnu ponudu American Expressa prošećite Kineskim zidom

Putovanja

Engleski jezik je sveprisutan, a ugodno smo ostali iznenađeni prilikom posjeta njihovom muzeju suvremene umjetnosti

Putovanja

Požeško-slavonska županija nudi i brojne sadržaje svim zaljubljenicima u aktivni turizam

Putovanja

Iako je flamenco vatreni ples Andaluzije, ponajbolje plesačice i plesače možete sresti baš u Madridu

Advertisement

Impressum


Medijski mali servis j.d.o.o. Sva prava pridržana.