Connect with us

Hi, what are you looking for?

She.hrShe.hr

Lifestyle

Marija Biljan: I dok čekam(o)

Čekamo život vjerujući da ga živimo, a oni ga žive znajući da čekaju

Nedaleko od mojeg stana nalazi se Rua da Graça koja vodi prema jednom od najpoznatijeg vidikovca koji se skriva pod zelenim stablima i otkriva crvene krovove, jednu jarko žutu fasadu među brojnim oronulima, most koji Lisabon spaja sa drugim dijelom kopna na kojem betonski smrznuto stoji riodejaneiranski Jezuš, a koje onda dalje vodi ili prema beznačajnim kvartovima punim imigrantskih priča ili do surferskih plaža ili duge obale pune zlatnih, ljubičastih i rozih školjaka i pustinjski žutih kamenih reljefa.

Iz Lisabona je lako otisnuti pogled prema romantičnim brdašcima, usputnim kafanama i vrtovima. No, vrlo je teško pogled ostaviti neokrznut nestajanjem i nestalnošću koja nastanjuje ovaj meridijan.

marija biljan dok cekamo 4

Na Rua da Graçi, koja vodi do spomenutog vidikovca na kojem je, uz čašu moscatela ili piva, lako osjetiti one a-h momente putovanja, stoje i jedna mala, zelena vrata. Oronula, vječno izgledaju kao da su napola odškrinuta. S obzirom na preuzak pločnik s kojega je lako skliznuti na tračnice onog tramvaja broj 28 u kojem turisti pohlepno pokušavaju apsorbirati arhitekturne, kulturne i vremenske uspone i padove koje ovaj grad strpljivo pamti, neki usputni prolaznik najvjerojatnije će samo krišom oka okrznuti tu tajanstvenu birtiju. Moja znatiželjnost još uvijek nije kročila unutra, ali spremno šalje svoja ticala prema prvom, od sveukupno tri stola koja jedva stanu u tu prostoriju koja je dom šanku i velikom ekranu s kojeg se raspaljuje utakmica ili neki jeftini program. Osim toga, čini se da dio vječnog inventara tvore i par persona koje prijateljuju sa šankom i drže vrata i dalje odškrinuta. Kad se vrata zatvore, ostane samo natpis Cafe Cabo Verde.

Ovaj grad, koji je nastanjen nestalnošću i nestajanjem, kao da je i u mene uselio te neke vrzmajuće osjećaje koje se bojim ispustiti ili propustiti. Dok hodam i čujem misli koje žele biti zapisane, kao da osjećam i njihovu nestalnost. Moje misli, moj osjećaj vremena i neizvjesnost kao da preslikavaju atmosferu ovog grada.

marija biljan dok cekamo 5

Iz dana u dan nestaju grafiti i oslikani zidovi. Pojavljuju se novi, nekad grafiti, nekad samo prefarbani zidovi. Većinsko staro stanovništvo i izmijenjivanje i propadanje kao da zove na reakciju – snimi me, zapiši me, uhvati me. Čitajući jedan tekst o Mourariji, koljevci fada, našla sam predivan citat koji kaže da je fotografija jedini način da usmrtimo smrt ( “A fotografia é a única forma de matar a morte”, J. Cocteau). Možda spoznaja da se bliži kraj mom boravku ovdje, čini moja ticala još više budnima. Želim proviriti u svaku kuću, čuti što priča jedna gospa na cesti, drugoj koja sjedi kraj otvorenog prozora i šivaće mašine.

Želim zapamtiti sve mirise koji dolaze iz indijskih, mozambikanskih i angolanskih restorana, dok na to do listu stavljam još jedan posjet skrivenom, a svima poznatom, kineskom restoranu na drugom katu zgrade u ulici pored Martima Moniza.

Zašto je toliko nepoželjna mogućnost da zaboravim pločice koje se presijavaju i odaju neku nezgrapnost zgrada koje kao da su se u zrak vinule prenaglo, poput prebrzo izrasle djece u pubertetu. Zašto me uporno neke fasade podsjećaju na izborana lica staraca? I zašto još uvijek ne mogu vjerovati koliko često čujem (i svjedočim) hračkanje na cesti koje pod cijenu uništavanja poetičnosti, mora izaći u ovu moju javnost?

marija biljan dok cekamo 3
Sve to pronalazi svoj put kroz riječi u mojim rokovnicima. Želim ih pohraniti prije nego zub vremena ili ralje svakodnevice ne zatvore ona zelena vrata. Ili neka druga koja čuvaju izmiješane identitete, živopisne povijesti koje su preko londonskog geta doputovale iz Bangladeša sve do mog susjedstva.

Prije nego krenem(o) dalje, punim prazne listove potrebom da se prelijem preko svih zidova, kuća pred raspadom i da, otičući prema žamoru koji dopire iz donjih dijelova ulica koje vode prema Rossiju, saznam sve životne priče koje su ovdje boravile i koje su utočište tražile baš u tim slabo osvijetljenim ulicama u kojima usputno stablo čvrsto drži grbavi, bijeli papir. Na njemu danas crveni marker kaže da je bakalar 6,5 eura, a neki dijelovi svinje čak i manje.

Metež Rossia. Tamo se miješaju jezici, kontinenti, životne ironije i privilegije. S jedne strane uglavnom bijeli svijet pije crvenu ginjinju dok mu s druge strane suprotnost drže tamni identiteti. Oni pak, nekako baš ironično, sjede na bijelim kamenim blokovima iza kojih su otisnuti natpisi o toleranciji na različitim jezicima. Tako da svima bude jednakost jasna i da se ne pitaju što to ti izgubljeni identiteti tamo čekaju.

marija biljan lisabon

Nekad volim sjesti na klupu i praviti se da i ja nešto ili nekoga čekam. Promatram kako se prijateljstva izmijenjuju, slušam neprepoznatljive jezike, naslućujem značenja gestikulacija i uživam u jasnoćama tjelesnih izgovora. Dok sam danas čekala na ništa, par sam stvari zamijetila. Među mnogima, tigraste čizme i plavu skijašku kapu na istoj osobi.

Večeras, dok sam sjedila kao da nekog čekam, dijelila sam klupu s dvije brbljave crkinje koje su se nakon par minuta smijeha otisnule dalje. Ja sam i dalje strpljivo nastavila promatrati i primijetila te “druge” kako poput mene sjede i izgledaju kao da i oni nešto očekuju. Dok sam se uživljavala i počela razmišljati o tome da ako dovoljno čvrsto vjerujem u tu svoju ideju iščekivanja, možda netko stvarno i dođe, palo mi je na pamet kako možda i “oni” polažu iste nade i strpljivo čekaju. Ako ništa, možda još jednog tko će s njima sjesti, pričati i čekati. Njihovi životi počeli su mi se činiti poput Čekanja s velikim Č. Utjelovljenje čekanja.

marija biljan dok cekamo 2

Dok “mi” ostali isto stalno nešto čekamo – subote, tramvaje, svirke, ljubavi, posjete, ljeta i proljeća, jeseni da prođu, čekamo čekanje novih čekanja, zapravo čekamo život vjerujući da ga živimo, a oni ga žive znajući da čekaju. Toliko sam se stopila s tim idejama, da sam osjetila nepostojanost vremena koje tamo paradoksalno caruje i dopušta suncu i mjesecima da se izmijenjuju zajedno sa prolaznicima, prosjacima, hašiš trgovcima, svim tim svjedocima čekanja koje se odvija u tim trenucima.

Čekala sam još malo. Inspiraciju, glazbu, nestrpljivost i dosadu da me povuku i odvedu s tog bezvremenog, šarenog perona u moje brdovite ulice, nade, sanjanja, želje i planove, distrakcije i vjerovanja u posjedovanje vremena koje će mi, na račun moje strpljivosti, isporučiti nešto ili nekoga, samo ako baš jako,jako strpljivo – pričekam.

Click to comment

You must be logged in to post a comment Login

Leave a Reply

Više

Obitelj

Osnovna škola Frana Galovića iz Zagreba partner je u Erasmus + projektu pod nazivom „Games for learning Science“.

Putovanja

Uz posebnu ponudu American Expressa prošećite Kineskim zidom

Putovanja

Engleski jezik je sveprisutan, a ugodno smo ostali iznenađeni prilikom posjeta njihovom muzeju suvremene umjetnosti

Putovanja

Požeško-slavonska županija nudi i brojne sadržaje svim zaljubljenicima u aktivni turizam

Advertisement

Impressum


Medijski mali servis j.d.o.o. Sva prava pridržana.