Spojite se s nama

Bok, što tražiš?

SheShe

Lifestyle

Marija Biljan: Lisabon i rađanje misli

Grad u kojem se čovjek uči konstantno zaljubljivati

Lisabon je prvi grad s kojim osjećam da imam pravi odnos. Neki put smo si naporni, nekad izađemo zajedno, nekad mi dosadi, ali me nakon par ulica još uvijek uspije apsolutno oduševiti nekim novim pultom s bakalarom ili novim vidikovcem ili novom tetovažom na oronulim zidovima.

Ovo je grad u kojem se čovjek uči konstantno zaljubljivati u grad sam, ali što je još bitnije, uči koliko je to zaljubljivanje neophodno u životu; u ulice, vrtove, divne dezene pločica, u jezik, u ljude. Nakon što te gotovo mjesec dana konstantnog sunca uspije razmaziti, ovaj grad se usudi, poput pravog tradicionalnog autokrata zadati ti jedan fini pljuskavi šamar koji onda traje i traje i nosi kante za smeće, lomi kineske kišobrane i raznosi ih po ulicama stvarajući od njih dijabolične prikaze. A što onda? Šok i nevjerica, čini se kao da nikada neće popustiti.

biljan naslovnaSve dok jednog dana ti ne odustaneš od malog žutila od tramvaja i kreneš po stoti put uzbrdo tesati strpljenje i mišiće i odjednom se tamo negdje preko onog takozvanog sanfranciskanskog mosta ne dogodi čudo – zarumeni se nebo, prolaznici zapanjeno stanu i gledaju kako sunce polagano, ali sigurno propada u zemlju. Za sobom ostavi ljubičasto rozi lajt šou i nadu da se možda iz mraka što dolazi, sutra opet rodi ta žuta kugla, sto zlata na svijetu vrijedna. I bi tako, eto zadnja dva dana plavi nam se iznad glava, jakne su u rukama, susreti na cestama. I opet se lako zaljubiti, otići s Tejom na kavu i unedogled čuditi ljubaznosti koja je ovdje sveprisutna; od taksista koji se ispričava ako ne stane na zebri (da, taksista!!) do ljudi u autobusu, dućanima i pekarnama.

Nekad osjećam da se ne znam nositi sa izjavama ovog grada i tom spontanom otvorenošću. Sinoć me,na kraju svoje smjene, tip u pekarni lijepo pozdravio i prije nego me poslužio, pitao kako sam. Ja sam ostala toliko zbunjena da sam samo blentavo pokazala na kruh koji želim. To me podsjetilo na mnoge druge sitne interakcije koje ljudi ovdje ostvaruju sa prolaznicima i na jedan razgovor koji sam davno vodila sa XY Španjolkom koja mi je ispričala kako se, nakon par godina života u Hrvatskoj, nekad ne zna nositi sa pogledima, osmjesima i sitnim komentarima koji uljepšavaju svakodnevicu kad se vrati andaluzijskim (a ja potvrđujem – i portugalskim) ulicama. Jednostavno ostane zbunjena i pogleda usmjerenog u pod. Kao i ja u prvi kruh u izlogu.

golubRazlog mog dugog nepisanja zapravo je to što se u meni nakupilo toliko impresija koje me, paradoksalno, ostavljaju bez teksta. Nekad hodam gradom i ponovo se gubim i radim možda uzaludne krugove koji mi pak pružaju sreću radi spontanosti i vremena kojim sam blagoslovljena ovdje. Jer, da bi čovjek upoznao grad, sebe, sebe kroz grad i grad kroz sebe, potrebno mu je vremena. Vrijeme nam daje mogućnost da se negdje upišemo, odvedemo, predamo i budemo spontani. U tom vremenu i s tim gradom koji nam se otkriva pronalazimo sve te čudne i čudnovate momente i likove koje želim zapamtiti, nekad i naslikati. Najčešće moje širom otvorene oči stvaraju tekst koji poput slikara i njegovog kista u moju memoriju i osjetilno pamćenje upisuju starca koji priča s unukom dok se skrivaju od kiše, muškarca  koji kao da čekanje prestanka oborina pretvara u mudrost, beskućnicu koja zamotana u crnu vreću za smeće besciljno luta obližnjom avenijom.

Oko mene prolaze hrpe žutih, smeđih i crnih cipela koje nose pognuta, nakrivljena, ukošena, ponosna i ponizna, nestabilna, nekad pravocrtno usmjerena tijela ispod njihovih kišobrana koji će možda još danas završiti na kamenim ulicama daleko od ili među kantama smeća. Kantama koje se jedva naziru pod višednevno naslaganim vrećama otpada radi još jednog portugalskog štrajka. Moram priznati da se ovih dana nagomilalo previše brda i brežuljaka smeća, kise i vjetra. Previše i za jednog Žizeka.

smeceAli kao što polako jenjavaju umjetne božićne jelke, isuseki na crvenim zastavama, zimske pjesme u supermarketima, i ulice se vraćaju u stanje u kojem ih prepoznajem. I kiša se predala pred plavetnilom, toliko esencijalnim za stapanje s ovim gradom kojem ponovno dajem svoje povjerenje i s kojim kao da se grad množi i stvarajući kopije dijelova sebe, nastanjuje u meni. Ponovo postavlja pitanja, priča priče i istovremeno izaziva neka druga sjećanja iz drugih mjesta koja su me isto tako u prošlosti nastanila i koja sada žive u riznici u koju posežem u tim beskrajno dugim šetnjama. Određena mjesta u hipu me vrate u Malagu i eklektični spoj već neko vrijeme budnih galebova koji nadlijeću mnogoljudnu tišinu zavučenog hostela u rano jutro koje nagoviješta potezanje sanduka avokada, paradajza i krastavaca i zveckanje prvih šalica kave. U tužnoj i praznoj tržnici pored obale Teja leži i uspomena na jedno od najživljih mjesta koje krije malageška stara pijaca; tamo se prodaju vrući, slani bademi, smokve, papaje, ribe i školjke, meso i sirevi, izmjenjuju se uzvici i osmjesi, rasprave i dijalekti, zbunjeni prolaznici i usporeni koraci stremeći prema stražnjoj kafeteriji koja čeka s masnom okrepom churrosa s čokoladom i crnom kavom.

img_0591Izgubljeno novogodišnje popodne u sumornoj četvrti koja se smjestila na industrijskom dijelu rijeke, miješa se sa prikazima ‘naše’ Rijeke i poetikom njenih, u vremenu i prostoru zaustavljenih, dizalica.

Pseći izmeti, odbačene i razvučene majice natopljene kišom i uličnim smećem, spori koraci nekog beskućnika ili njihovo rezginirano predavanje noći na bijelo popoločenim podovima ulica negdašnje arapske četvrti u meni probudi sjećanje na Granadu i neku neotesanost i grotesknu, prenaglašenu vagabundnost tog bivšeg maurskog grada. U toj riznici stanuju pak i mirisi bakine sarme i toplih popodneva u haustoru zgrada moga djetinjstva. Šetnje tvore putovanja koja rađaju misli i stvaraju slutnje. Slutnje neodoljivosti prostora ovog grada u proljeće koje se prekjučer dalo nanjušiti u zraku. Putovanja koja rađaju misli predviđaju sjetu skore budućnosti. Svako novo spuštanje u centar kroz dijelove koji grad zavaravaju svojom ruralnom atmosferom, teše novu bliskost među nama. Sada se riznica povećava, što se više momenata i mjesta u njoj nastanjuje, to je ona spremnija više primiti (upravo čujem ptice za koje bi se okladila da su i u Tko pjeva zlo ne misli pjevale). Hodam, mislim, skupljam i pišem sjećanja za riznicu u kojoj se već sad nalazi i ova Lizbona i koja će, u tko zna kojem drugom trenutku u budućnosti između nekih drugih stabala naranči i hrastova, iskočiti sa slikom fado obitelji koja živi između Grace, Alfame i mojih i još stotine tuđih uspomena, ili možda sjećanjem na žustre solilokvije brojnih beskućnika kojima svakodnevno barem par puta prisustvujem. Ovaj grad je upravo poput dobrog, starog i dugogodišnjeg buvljaka na koji se čovjek može vraćati svaki utorak i subotu i nekad samo nečujno prošnjofati i u treptaj oka sačuvati živopisnost tog trenutka, ili se pak prepustiti valovima ljudi, mjesta, stvari i njihovih priča koje onda postaju moje, pa u nekom čitanju možda baš i vaše…

zadnja(Lisabonijada)

Click to comment

You must be logged in to post a comment Login

Leave a Reply

Više

Seks i osjećaji

Složit ćete se, kad su u pitanju varanje i vjernost – stvari nisu nikad crno-bijele.

Darivanje

Otkrijte pravi problem i uz pomoć konkretnih primjera i savjeta ga ne samo riješite, već sami sa sobom, svojim partnerom i voljenima ostvarite cjelovit...

Seks i osjećaji

Ultimatumi u odnosima su uvijek rizični, ali ne moraju biti loša stvar.

Duh i tijelo

Predodžba o tome da vas netko zaskoči u mraku i siluje u grmu dobila je nove dimenzije, a silovanje se može dogoditi bez upotrebe...

Advertisement

Impressum


Medijski mali servis j.d.o.o. Sva prava pridržana.