Spojite se s nama

Bok, što tražiš?

SheShe

Putovanja

Mauricijus

Ima još puno riba u moru – kaže narodna izreka, upotrebljavana pretežno kad vas spuca partner.

Pobili smo tu teoriju. Za vrijeme čitave plovidbe ulovili smo – jednu jedinu ribu. Koja je, kako nemamo hladnjaka, bila potamanjena za jednu večeru. Gdje su nestale ribe? Gdje se skrivaju? Ni dupina, kitova, morskih pasa. Tu i tamo pokoja leteća ribica koja završi na palubi, nekad te promašujući za svega par centimetara.

U Africi ću, par mjeseci nakon plovidbe, pogledati dokumentarac Sharkwater, koji će mi dati realan i tužan odgovor na nestašicu riba u morima. Polako ih, ali sigurno, istrebljujemo. Morski su psi primjerice, gospodari mora zadnjih 400 milijuna (!) godina, jako blizu istrebljenja. Razlog je prilično jasan i uvijek isti – profit. Pogledajte dokumentarac, možete ga naći na internetu. Postanite svjesni, ako još niste, što radimo našem Planetu.



Kada su noći mirne, spavam na otvorenom, u kokpitu. Lijepo je biti na svježem zraku, samo što se mora paziti valova koji znaju zapljusnuti. Osim zvijezda koje su divne, ali još uvijek nedovoljnog sjaja za izbirljivog mene, razlog spavanja (i cjelodnevnog boravka) u kokpitu je nesnosan smrad što dolazi iz unutrašnjosti broda. Pokvarila se nekakva pumpa za odvod pa se zaštopalo pa smrdi ubij bože. A moj krevet-klupica pored samog izvora miomirisa.

Deset dana, plus onih prvih pet do Kokosovih otoka. Toliko mi je trebalo da se sprijateljim s morem. Uskladili smo ritam, počeli razgovarati, jedno smo. Ne vidim ga kao nužno zlo, kao prijevozno sredstvo, već kao velikog brata koji mi je odlučio pokazati put i praviti mi društvo do odredišta.

Štokholmski sindrom. Skompao sam se s otmičarem – oceanom. Jer, ploviti u jednu ruku u mnogočemu podsjeća na zatvor. Nisam nikad bio, ali gledao sam na teveu. Zapravo, razvio sam teoriju (imao sam vremena) kako je zatvor puno bolji od prekooceanske plovidbe. S broda ti nema makac, isto kao u zatvoru. Dijeliš prostor s par ljudi koje ne možeš birati, isto kao u zatvoru. Odbrojavaš dane do slobode/kopna, isto kao u zatvoru. Na brodu moraš kuhati sam za sebe, u zatvoru ne. Plus jedan za zatvor! Riba se češće jede u zatvoru. +2. Zatvor se ne ljulja neprestano. +3. Nema nevremena za vrijeme kojeg se pitaš hoćeš li preživjeti. +4. Nema munja koje mogu udariti u brod i napraviti štete da ga, da citiram kapetana, možemo komotno ostaviti nasred oceana. +5. Na brodu nema posjeta. +6. Komunikacije s okolinom. +7. Tuširanje je u prosjeku jednom svakih pet dana, i to s pretežno slanom vodom pa sapunanje ide malo teže. Na vedrije strane, nitko ti na brodu ne vreba iza leđa prilikom sapunanja. +1 za život na brodu!



Kao što vidite, zatvor je bolji. Čisto ako se netko dvoumi… Čak je i kapetan par puta rekao: ''Dva su najljepša dana u životu vlasnika broda – onaj dan kada ga kupi, i onaj dan kada ga proda. I ne nužno tim redoslijedom.''

Nije čak toliko teško na brodu koliko je – monotono. Svjestan sam da plovidba preko oceana zvuči kao avantura života, kao pustolovina i pol, kao nešto romantično…ali – nije. Ako moram jednom riječju opisati moje iskustvo, riječ monotonija prva pada na pamet. Pročitao sam čitavog Gospodara prstenova, par kapetanovih knjiga, bacio se na editiranje video klipova, pisao. Usput, razmišljao o najtežim trenucima putovanja. Najvećim izazovima.

Najteže je bilo otići. Krenuti. Koliko god znao da je to što činim ispravno, nije bilo ugodno imati gorak osjećaj krivnje za bol koju odlaskom nanosim svojim najbližima. Ali, kad je krenulo, krenulo je.



Najveći izazovi uopće nisu bili izazovni. Stopirati kroz sve te zemlje, biti beskućnik, spavati u domovima neznanaca, iskočiti iz aviona, ploviti preko oceana. Za vrijeme sprovođenja svih tih aktivnosti, osjećao sam se normalno, kao da tu spadam, kao da to trebam raditi. Srce je bilo na miru. Nikako se nisam osjećao kao netko poseban, netko pustolovan. Tajna mora biti u činjenici da nisam previše mozgao o tim stvarima prije nego sam ih sproveo u djelo. Ne valja previše razmišljati, zna dovesti do odustajanja. Također: planovi = očekivanja = razočaranja. Jedna od najvažnijih lekcija.

Zanima me koliko ljudi odustane od svojih životnih želja/strasti zbog strahova. Zbog previše razmišljanja. Zbog igranja na sigurno. Zbog savjeta okoline. Zbog tradicionalnih vrijednosti. Zbog misli poput – ja to nikad ne bih mogao/mogla. Zbog bilo kojeg razloga. A nijedan dovoljno vrijedan odustajanja.

Uglavnom, ne vjerujte drugima kad vam govore kako je nešto teško, nemoguće ili posebno. Time si samo dižu ego, i obeshrabruju druge da isprobaju isto, jer se onda njihova avantura više ne čini tako avanturističnom. Što god netko radi, možete i vi. Ako vam je to prioritet. Ako dovoljno želite. Ako.



Kapetan Mike je fora lik. U mladosti je bio poznata američka rock zvijezda, svirao i pjevao u par bendova, jedina je osoba koja je na Harleyu prešla od najjužnije do najsjevernije točke u SAD-u, bio je milijunaš. Imao sve, onda mu je karijeru prekinuo artritis. Kupio je brod, sa suprugom krenuo na put oko svijeta, ali se ona vratila kući jer ju je na putu do Galapagosa uhvatila morska bolest koja nije popuštala. Kako im je u to isto vrijeme gotovo svu životnu ušteđevinu pojela financijska kriza, odlučili su se na prodaju broda. Ali kako je kriza, kupaca ni za lijeka. Iz tog razloga kapetan zadnjih par godina plovi sam, tu i tamo uzimajući lutalice poput mene da mu pomognu oko rada na brodu, i pokušava ga utopit. Ne doslovno.

Sebastien je belgijski murjak. Dao otkaz kad je vidio da ga posao ne usrećuje, i preselio se u Kinu, gdje većinu vremena provodi sa svojom draganom, Li Ti. I u Kini im bilo dosadno pa su se, poput mene, odlučili na nesvakidašnji potez – preploviti Indijski ocean. Iako niti oni nemaju ni dana iskustva na otvorenom moru.

Prošlo je osamnaest dugih dana prije nego smo ugledali kopno. Mauricijus!



Pristali smo u luku, obavili carinske dužnosti, dobio sam pečat koji mi omogućuje ostanak do 15 dana. Gledajući pečate raznih država, uvidio sam nešto o čemu do tad nisam ni razmišljao – ubrzo ću ostati bez praznih stranica u putovnici.

S pečatom u putovnici, glavna misao mi je bila – kupiti lokalnu karticu za mobitel i nazvati doma. Nikad u životu nisam ne komunicirao s roditeljima 18 dana, kao sada. Zapravo, rekord koji sam držao prije toga je bio pet dana, koliko je trajala prva dionica ove iste plovidbe, od Božićnog do Kokosovih otoka.

Mamin mobitel zvoni par puta previše. Tata se javlja. Nikad prije nije odgovarao na mamin mobitel. U djeliću sekunde mi crne misli prolaze glavom – što se moglo desiti u zadnjih 18 dana? Ali ubrzo, nakon par izmijenjenih riječi, pretpostavljam – mama je vidjela nepoznati broj na zaslonu svog mobitela, i od straha nije sama htjela odgovoriti pa ga je tutnula tati u ruke. Izgubljeni sin moreplovac je živ i zdrav! A taman su se bili zabrinuli jer je neka opaka oluja poharala SAD-om. Nema veze što ja plovim drugim oceanom…



Nakon razgovora sam si ispunio drugu najveću želju – biti neumjeren u jelu i piću. Osamnaest dana tjestenine u umaku od rajčice i bljutave tople vode je učinilo svoje. 'Đank fud', svježe voće i povrće, hladna voda, sladoled. Kao dijete u trgovini igračaka.

Vraćam se na brod, nas troje potrčaka ga čistimo, dok kapetan obilazi jedropopravljače zbog nekih krpanja koje ćemo morati imati prije nego nastavimo put. Presuda je donesena – na Mauricijusu ćemo provesti barem tjedan dana! Jako dobra vijest. Potrebno mi je kopno.

Nakon što je brod bio očišćen, možda čak i malo ranije, dajem petama vjetra i s malim se ruksakom na leđima opraštam od svoje obitelji. Idem posjetiti svoju novu, onu 'kaučsurfersku'. Maja i njen muž Xavier, srpsko-mauricijski par, će biti moji domaćini. Smiješak, zagrljaj i kupnja pive u prvom supermarketu – odmah sam se osjećao kao kod kuće. Jeo sam kruh i sir. Išao na rođendan Xavierove seke. Navečer legao u topli, veliki i neljuljajući krevet. Sreća neizmjerna.



Sutradan selimo u kuću Xavierovih djeda i bake, koja je na samoj plaži. Tamo ću se odmarati idućih tjedan dana, tu i tamo otići s njima na kratki kajak-izlet do otoka koji je proglašenim parkom prirode, na večeru s prijateljima, na parti na plaži uz bubnjeve i logorsku vatru, i slično. Mauricijus nisam previše istražio, niti se previše interesirao o povijesti i kulturi. Ništa novoga, jel.

Ali šetnja gradskim ulicama me vratila dobrom starom kaosu. Osjećam kako stižem u Afriku, nema više reda i čistoće Australije, ulice su šarene, mirisne i glasne, ljudi znatiželjno pilje u tebe, uskače se i iskače iz jurećih autobusa, svi nešto prodaju. Vidio sam to negdje prije – znao sam da me u Africi čeka, uz male devijacije, kopija Azije. Opet postajem bogati bijeli turist, za razliku od imidža skitnice i beskućnika koji me prati po Europi i Australiji…i kojeg sam naučio cijeniti.

Nisam bio siguran želim li se preobraziti ponovno u bogatog bijelog turista. Dok sam bio na Mauricijusu dobio sam ponudu jednog drugog kapetana da se pridružim njegovom katamaranu na plovidbi od Južne Afrike do Kariba, samo par tjedana nakon što ćemo pristati na afrički kontinent. Kada bih samo došao do Amerika, iako bih bio u nerazvijenim zemljama, ne bih nužno bio bogati bijeli turist. Španjolski bih usavršio u roku par mjeseci, a poznavanjem jezika sve je lakše.



Opet, to bi značilo da preskačem Afriku. To bi značilo još minimalno mjesec i pol usred oceana. A što je najbitnije, to bi značilo da odustajem od ideje koja me veže za Afriku već par godina. Naime, jednom prilikom sam s roditeljima kod kuće gledao neki dokumentarac o afričkoj divljini. Tada je moj otac, možda po prvi put otkad znam za sebe, otkrio jednu od svojih životnih želja – eh, da mi je otići na safari i vidjeti sve ove životinje, mogao bih mirno umrijeti nakon toga.

Svih ovih godina mi se ta misao vrzmala po glavi – kako bi bilo lijepo priuštiti mom starom safari. Da, za razliku od svih dosadašnjih godina, ja njemu ispunim barem jednu želju. I sad je bio pravi trenutak za to – biti ću u Africi, imam nešto zarađenih sponzorskih novaca koje ne trošim, a i nisam vidio oca već godinu i pol. Mama se boji aviona.

Nakon par dana smišljanja, odluka je pala – provesti ću par mjeseci u Africi, dati joj priliku. Zanemariti činjenicu da mi se baš i ne putuje, a možda i prokockati priliku da preplovim još jedan ocean i dođem do kontinenta koji me je oduvijek najviše privlačio. Nije bitno, stvari će se posložiti, kao što se uvijek poslože.



Kontaktirao sam svoje cure u Da da da agenciji, pitao ih za najbolji turistički aranžman za safari, i ubrzo sam, uz blagoslov MasterCard kartice, imao spoj s ocem – sredina veljače, u Keniji. Safarizirat ćemo se osam dana, kao pravi penzioneri, a nakon toga imati šest dana klošarenja do njegovog povratnog leta za Hrvatsku. Nešto čemu se veselim!

Jedra su popravljena, zalihe namirnica obnovljene, novi žig je u putovnici, a mi smo natrag na pučini. Trebat će nam dva tjedna da doplovimo do Durbana, koji se nalazi na istočnoj obali Južne Afrike. Kapetan se ovog prijelaza najviše pribojava, kaže da će biti kao u veš mašini kad budemo južno od Madagaskara. Ah.

Ponovno su prva dva-tri dana prošla u znaku blage morske bolesti, a ostatak po običaju – odmoru i monotoniji. Dani su prolazili jedan za drugim, uz samo jednu olujnu i grmljavnu noć. Jednu večer na straži vidio sam žarko zelenu zvijezdu padalicu. Toliko je bila nevjerojatna da sam morao probuditi kapetana i pitati ga koje je boje signalni pištolj koji ljudi upotrebljavaju kad su u nevolji. Nije bio zelene.



Vidjeli smo i dva dupina posljednjeg dana plovidbe. Dva, u 36 dana plovidbe i pređenih 4,500 nautičkih milja. Trinaesto jutro je svanulo, a novi kontinent se ukazao pred nama. Četvrti kojeg posjećujem. Svaki dosadašnji je dao nešto bitno mom životu – ostaje za vidjeti što će donijeti Afrika.

Thomas Love's Adventures

Click to comment

You must be logged in to post a comment Login

Leave a Reply

Više

Duh i tijelo

Strah je jedna od četiri osnovne emocije. Kažemo da su četiri osnovne emocije radost, žalost, srdžba i strah, jer se i filogenetski i ontogenetski...

Putovanja

Netko je mudar davno rekao Kad pogledam more, čini mi se da njegovi valovi nose moju tugu – pa svi kojima je potreban odmor...

Duh i tijelo

Strah ionako vlada u ljudima, od kad znamo za sebe.

Drama Queen

Što je to život? Jeste li na pravom ili pogrešnom životnom putu, tko su vam suputnici?

Advertisement

Impressum


Medijski mali servis j.d.o.o. Sva prava pridržana.