Da vam odmah priznam, jedno vrijeme živjela sam u strahu kako je kuhanje hrenovki, ili jaja znanstvena fantastika. Prekuhano, nedovoljno kuhano, tri minute, pet minuta… Od nekih iole kompliciranijih kulinarskih maštarija odustala sam, jer jednostavno ništa nije bilo dovoljno dobro. Samo mi nije bilo jasno, kako još u srednjoj školi, nisam uspjela otrovati mamu, tatu i ostatak familije. Mama, zaposlena žena, naučila me da u slučaju prve smjene u školi, završim, ili čak skuham ručak, dok ostatak ne dođe doma.
Jedan od mojih partnera bio je vrlo, vrlo kritičan prema svim mojim aktivnostima, počevši od kuhinje pa do kreveta. Mazohistična duša, kakva jesam, prilično dugo i nadasve uspješno, trpjela sam. Na kraju smo došli do toga, da sam svaki pokret koji bih napravila, nekih pedesetak puta proanalizirala, opsjednuta strahom od reakcija. Roditelji su bili presretni dečkom iz dobre obitelji i svi su već osluškivali crkvena zvona. A ja? Poput maloga uplašena miša, strepim na kiši, čekam oluju… Konačno, jednoga sunčana dana, shvatila sam kako je dosta te moje rijeke patnje, boli i suza. Budala se, navodno, ‘opametila’.
U tom svom strahu i ludilu od jedinih sinova i razmaženih muškaraca, uspjela sam, hvala Bogu, upoznati moju bolju polovicu. Sretni. Zaljubljeni. K tome i pažljivi jedno prema drugome. Zajednički uživamo u svemu. I shvatim, vrlo brzo, kako moje zlato, voli kuhati. Nitko sretniji od mene. Konačno muškarac kojemu nije bila svaka druga rečenica : ‘Moja mama ovo, moja mama ono…’
Sve što bih stavila na stol, bilo je zahvalno pojedeno. Nikada, ali nikada, nikakva prigovora pa čak kad bih i sama priznala da to što je na stolu nije ni za napoj. Zajedno smo u kuhinji miješali začine, prljali i razbijali posuđe i ludo se zabavljali, ljubakali uz hrenovke i zagorena jaja. Tako je to kada si mlad i zaljubljen. I lijepo se jelo, lijepo se slagale kilogrami. Naravno, posve je normalno da nakon nekoga vremena sva ta divna zaluđenost prestane. I naravno, kakva bih ja žena bila, kada mi nakon nekoga vremena ne bi dosadila tona prljava suđa i pločice umrljane raznim umacima. Jasno mi je bilo, moje zlato voli kuhati, ali mu se ne pere posuđe i ne posprema mu se niti malo. A kada se kuha, izvuče se posuđe za koje često zaboravim kako postoji u zabačenim dijelovima ormarića. On, sam si dodijelivši titulu ‘šefa kuhinje’, dodijelio je i meni titulu glavne čistačice. Mislim, meni je on užasno seksi u kuhinji, dok miješa i pjevuši, odmah da vam kažem. I zaista kuha dobro, ali nemam živaca nakon njega dva sata provesti u ribanju. I znam da zvučim nezahvalno i blesavo, kako mi kažu prijateljice, ali čistačica nikad nikome nisam htjela biti. U dilemi sam, izbaciti ga iz kuhinje, ili sakriti posuđe?
You must be logged in to post a comment Login