Prije nekoliko mjeseci na mojoj likovnoj radionici jedna polaznica mi je rekla: „Nevjerojatno mi je da danas umjetna inteligencija može naslikati gotovo bilo što, a ja se još uvijek bojim povući prvu liniju.“
Ta rečenica mi je ostala u glavi jer sažima nešto važno o trenutku u kojem živimo.
Nikada u povijesti nije bilo lakše proizvesti sliku. U nekoliko sekundi možemo generirati ilustracije, portrete, vizuale, pa čak i imitacije stilova poznatih umjetnika. AI piše tekstove, uređuje fotografije, sklada glazbu i otvara potpuno nove kreativne mogućnosti.
I ne mislim da je to nužno loše.
Svaka nova tehnologija kroz povijest mijenjala je način na koji stvaramo. Fotografija nije uništila slikarstvo, kao što ni digitalna umjetnost nije izbrisala analogne medije. Tehnologija često ne zatvara stare prostore kreativnosti — nego otvara nove.
Vjerojatno će se nešto slično dogoditi i s umjetnom inteligencijom.
No istovremeno se događa nešto zanimljivo: što je sadržaj brži, dostupniji i lakši za proizvodnju, to više raste potreba za iskustvima koja su spora, fizička i stvarna.
Što nam analogna kreativnost vraća
Ljudi ponovno traže keramiku. Tekstil. Crtanje rukom. Boravak među ljudima. Materijale koje možemo dotaknuti.
Nije slučajno da se upravo danas, u eri umjetne inteligencije, toliko žena vraća kreativnim radionicama, ručnom radu i analognim oblicima stvaranja.
Istraživanje Anglia Ruskin University (ARU) iz 2024., provedeno na gotovo 7.000 ljudi, pokazalo je da aktivnosti poput crtanja, slikanja, šivanja ili rada rukama značajno doprinose osjećaju smisla i zadovoljstva životom — neovisno o tome smatraju li se ljudi kreativnima ili ne. U tome je možda i poanta: nije važan rezultat, nego iskustvo stvaranja.
Možda danas ne tražimo još sadržaja — nego iskustvo stvaranja.
Čini mi se da je upravo riječ iskustvo ovdje važna.
Jer postoji razlika između generiranja slike i procesa stvaranja.
Austin Kleon u knjizi Steal Like an Artist piše kako smo uz računala pomalo izgubili osjećaj fizičkog stvaranja — osjećaj da nešto nastaje kroz naše ruke, pokret i prisutnost.
Ne mislim da je problem u tehnologiji samoj. Digitalni alati otvorili su potpuno nove mogućnosti kreativnosti i mnogim ljudima omogućili da se prvi put izraze vizualno. Istovremeno, nove tehnologije otvorile su i sasvim nove umjetničke jezike, medije i estetike — od digitalne ilustracije do interaktivne i generativne umjetnosti.
A istodobno raste potreba za iskustvima koja nisu samo digitalna — za glinom pod prstima, teksturom papira, tragom ugljena ili bojom koja se razlijeva drugačije nego što smo planirale.
Trag ruke u digitalnom vremenu
Nedavno sam u Centru pažnje ugostila dizajnericu Tanu Jeić i njezin projekt Home of Handling Memories, nastao na studiju socijalnog dizajna u Eindhovenu. Projekt je započeo arhiviranjem ručnih radova njezine bake i istraživanjem nevidljivog ženskog rada koji često ostaje izvan službenih arhiva i povijesti.
U radionici Prelo 2 sudionice su kroz glinu izrađivale ruke posvećene ženama čiji su rad, briga i svakodnevni rituali oblikovali njihove živote. Tana piše kako „svaki pokret ruke izravno utiskuje sjećanje u materiju”.
Dok sam zajedno s ostalim sudionicama polako oblikovala glinu, razmišljala sam koliko je to iskustvo drugačije od logike digitalnog svijeta u kojem danas živimo.
Tehnologija može proizvesti sliku. Ali ne može zamijeniti ono što se događa u čovjeku dok stvara.
I možda upravo zato kreativne radionice danas postaju više od hobija.
Primjećujem da žene na radionice sve rjeđe dolaze samo „naučiti crtati”. Dolaze usporiti. Maknuti se od ekrana. Na trenutak izaći iz stalne produktivnosti i evaluacije. Biti u prostoru u kojem ne moraju ništa dokazivati.
U vremenu u kojem gotovo sve bilježimo, dijelimo i pretvaramo u sadržaj, iskustvo rada rukama bez očekivanja rezultata postaje sve rjeđe.
Zato vjerujem da analogno stvaranje danas dobiva novu važnost. Ne kao bijeg od tehnologije, nego kao ravnoteža. Kao prostor u kojem možemo ponovno osjetiti proces, prisutnost i vlastiti unutarnji ritam.
Možda budućnost ipak neće pripadati samo tehnologiji.
Pripadat će i ljudima koji uspiju sačuvati potrebu da vlastitim rukama ostave trag u svijetu.