Ponekad na svojoj kreativnoj likovnoj radionici, prije nego što uopće počnemo slikati, dam ženama jedan jednostavan zadatak: uzeti olovku u nedominantnu ruku i šarati po papiru.
U tom trenutku nastane lagana nelagoda, često i smijeh. Linije su nesigurne, pokret je neprecizan, ništa ne izgleda „kako treba“. Neke žene pokušavaju i tada „uljepšati“ liniju, kao da će je uspjeti dovesti pod kontrolu. U toj nespretnosti događa se nešto što si rijetko dopuštamo — luksuz da ne znamo kamo idemo, a upravo u tome i jest poanta. Tom malom vježbom papir više nije potpuno bijel i gotovo uvijek se dogodi isto: lakše je nastaviti.
Iza svake kompetentne žene stoji početnica koja je imala hrabrosti biti nespretna.
Zanimljivo je koliko nam je teško početi crtati. Većina žena koje dolaze na radionice vrlo su kompetentne, stručne i snažne. A onda sjednu pred papir i odjednom kao da izgube tlo pod nogama. Ne zato što ne mogu nešto nacrtati, nego zato što su odjednom početnice.
Biti početnica znači biti u prostoru u kojem ne znaš kako će nešto ispasti. Nemaš rutinu, nemaš sigurnost i nemaš osjećaj kontrole na koji si navikla. I to je ono što najčešće pokušavamo izbjeći — ne nužno svjesno, ali vrlo dosljedno.
Ne zaustavlja nas nedostatak znanja — nego nelagoda početka.
Zanimljivo je da ni učenje ne uklanja tu nelagodu do kraja. Crtanje i slikanje se može naučiti i korisno je razumjeti tehniku, kompoziciju i osnovne principe. No i nakon tečaja ili škole možeš doći kući i ne znati odakle krenuti. Papir je opet prazan, a osjećaj isti. Jer znanje daje alat, ali ne rješava otpor koji osjećamo pred nepoznatim.
Zato često čujem rečenicu: „Ja nisam kreativna — nemam ideju.“
Psihologinja Liane Gabora razvila je tzv. honing theory – teoriju prema kojoj se ideja ne pojavljuje gotova, nego se brusi i oblikuje kroz sam proces. Dok radimo, ne mijenja se samo ono na papiru — mijenja se i naš odnos prema njemu. Možda zato početak često djeluje nejasno — jer ideja još nije oblikovana. Ona se ne pojavljuje prije rada, nego kroz njega.
Ne dolazimo do ideje pa počnemo raditi — do ideje dolazimo kroz rad.
Ponekad na radionici predložim još nešto jednostavno — da na trenutak zatvorimo oči i povučemo liniju bez gledanja. U tom trenutku nestaje potreba da bude „točno“. Ostaje samo pokret ruke i osjećaj. Zanimljivo je promatrati kojom brzinom to mijenja odnos prema papiru.
U svakodnevnom životu učimo da je važno biti kompetentan, brz i učinkovit. Cijenimo sigurnost, jasnoću i rezultate. Ali stvaranje traži nešto drugo — da na neko vrijeme odustanemo od potrebe da znamo. Da parafraziram Johna Cleesea, kreativnost se događa u prostoru igre — a igra podrazumijeva da si dopuštamo istraživati bez garancije.
Na mojim radionicama se zato često dogodi isti pomak. Na početku je prisutna kontrola i pokušaj da sve bude „kako treba“. A onda, kako vrijeme prolazi, nešto popusti. Ne zato što su žene odjednom sigurnije u rezultat, nego zato što su se opustile u procesu. Ruka se oslobodi, očekivanje se preusmjeri na igru i znatiželju. I tada stvari počnu teći.
Kreativnost traži da na neko vrijeme odustanemo od potrebe da znamo što radimo.
U zen budizmu postoji ideja „početničkog uma“ — kako kaže Shunryu Suzuki, u početničkom umu postoji mnogo mogućnosti, dok ih u umu stručnjaka ima tek nekoliko. Djeca nemaju problem s tim prostorom. Ona jednostavno krenu.
Odrastanjem, početništvo počnemo povezivati s nesigurnošću i nekompetencijom. Kao da postoji nevidljivo pravilo da nešto vrijedi raditi tek kad smo u tome dovoljno dobre. I tako polako sužavamo prostor u kojem si dopuštamo pokušavati.
Zato, uzmite olovku ili kist u „krivu“ ruku i samo šarajte. Bez cilja. Nakon nekog vremena primijetit ćete da vam sama slika počinje sugerirati što dalje. Uvjereno tvrdim da upravo iz tog prostora, koliko god on bio nesiguran, često dolaze najiskrenije i najneočekivanije stvari.