Ubrzo se našla dobrohotna kolegica, koja, kako kaže, ima uho za jezike i želi mi pomoći. "Moraš vježbati, čitati", savjetuje me. Odgovaram kratko kako nemam vremena, ne želeći objašnjavati kako imam blizanke i tvrtku kojoj sam posvećena svo vrijeme koje nisam s djecom angažirana te da jedino vrijeme za vježbanje ruskog bilo bi doslovno na wc-u. Zahvaljujem joj na brizi i dodajem kako tečaj shvaćam rekreativno, što je u neku ruku doslovno i bila istina. Naime, sve dok nije zahladilo na tečaj sam dolazila biciklom.
I uistinu, taj tečaj bio je moja teretana, fitnes ili koji već rekreativni trend žene obično pohađaju, i u psihičkom smislu. Ponedjeljkom i četvrtkom pretvarala se iz gusjenice iz leptira skidajući svoju odoru pidžame i oblačeći već zaboravljene kombinacije. Uživala sam u socijalizaciji, ljudima, razgovoru… "Samo ne želim da se mučiš" – zaključila je pokroviteljski moja donedavna kolegica našu raspravu.
Shvatila sam tada da je zbog mog mladenačkog izgleda, bicikla i opuštenog ponašanja moja donedavna kolegica vjerojatno mislila kako još studiram i da je "nemam vremena" samo floskula kojom si samo želim nabiti važnost. "Bez brige" – odgovorila sam sa smiješkom. Čemu razbijati iluziju? Jer, ipak, ta lažna zabrinutost za moju dobrobit samo je potvrdila kako se "mučenje“ isplatilo. Vrijedilo je svaku kunu malo se (od)maknuti i biti ona nonšalantna osoba otprije.
Dvojceki.com