Mzungu – onaj koji luta besciljno

Nakon par dana igranja bao-a pod Mosesovom paskom, uspio sam odnijeti prvu pobjedu. Nisam bio previše ushićen jer sam bio siguran da je učitelj svoju igru prilagodio meni, učeniku amateru. Ali usprkos tome, ta pobjeda je promijenila par stvari. Prva od njih bila je novostečeno samopouzdanje potrebno da se upustim u igru s lokalcima na ulici.
Kako sam svaki dan bacao đir ili dva po glavnoj seoskoj ulici, znao sam da je bao, u nedostatku drugih zanimacija, bio glavna razbibriga za većinu muške populacije u Cape Maclearu. Klinci igraju prijepodne, za vrijeme najviših dnevnih temperatura ulice su prazne, a poslijepodne se lagano skuplja starija ekipa, i u hladu razno raznih baraka – igraju do mraka.

Odmah su me prihvatili u svoje malo društvo, em što su me znali iz viđenja (ulicama sam uvijek pokušao hodati polagano, nasmiješen, pozdravljajući ljude), em što su bili znatiželjni kako se Mzungu (afrička riječ koja se koristi za bijelce/strance – iako je pravo značenje te riječi 'onaj koji luta besciljno') snalazi u njihovoj domaćoj igri. Nakon što sam odnio pobjedu u par navrata, stekao sam njihovo poštovanje. Narednih dana nisam se mogao ni prošetati da me netko ne izazove na dvoboj. Najljući su mi protivnici bili klinci koji su me, gotovo bez iznimke, uništavali u roku svega par minuta. Pitao sam se jesu li zbilja bolji od svojih starijih suseljana, ili im samo nedostaje obzira prema jadnim bijelim amaterima poput mene.
Bilo kako bilo, igrajući bao, postao sam lokalac. Prvi put u Africi. Bilo je potrebno ostati na istom mjestu nešto vremena, proučiti lokalni život, i pokušati biti poput svih njih, iako je razlika očita.

Ali kako bih se osjetio da tamo u potpunosti pripadam, pobrinuo se opet Moses – pozivom na večeru u njegov skromni dom. Na toj večeri smo, uz fenomenalnu hranu (osnovni sastojak gotovo svakog obroka u Malaviju (ali i u ostatku afričkih država koje sam posjetio) je nsima – bijela palenta (kukuruz je u Africi bijele boje, pa tako i brašno od kojeg se palenta radi) uz koju se poslužuje ono osnovno – grah ili šalša, u iznimnim slučajevima riba iz jezera, koja je, usput rečeno, najbolja riba koju sam ikad imao prilike kušati) dotaknuli mnoge teme, a među njima i temu ekologije u Cape Maclearu.

U čitavom selu nema kante za smeće, svi ga pale umjesto da ga odvoze, obližnje livade koje služe za ispašu stoke su prepune plastike i raznog otpada, a neslavni pobjednik u igri prljavača je – plaža. U jednu ruku je to i razumljivo – život se odvija na jezeru i oko njega, ljudi ga koriste kao tuš, perilicu rublja, čak i kao toalet. S druge strane, turističko mjesto si to nikako ne bi smjelo priuštiti. Vlasnici smještajnih kapaciteta su tome doskočili – čisteći ispred svojih vrata. Za ostalo, koga briga.
Kako je i Moses potvrdio moju zabrinutost, došli smo do ideje – organizirati ćemo akciju čišćenja plaže i prvih par metara plićaka!

Dok se Moses zabavljao s administracijom i stavljanjem čitavog projekta na papir, ja sam i dalje provodio dane u čamcu ispred Malambe kampa, i gledao u jezero.
I dalje su mi prilazili Bad Beach Boysi, pokušavajući mi iznova prodati iste stvari. Prilazili su mi novi gosti kampa, raspitujući se o lokalitetima koje bi morali posjetiti dok su tu, ali i o cijeni koju će platiti za sve to. Prilazili su mi zaposlenici kampa, nudeći svoje društvo, usluge i ponekad pitajući za pozajmicu. Prilazila mi je i vlasnica kampa koja se žalila na posao, posebice na osoblje koje ju potkrada kad god imaju prilike.

Kako sam sad bio upoznat s obje strane priče, palo mi na pamet da budem posrednik i pokušam promijeniti neke stvari dok sam ovdje. Par minuta nakon što sam došao do te ideje, otišao sam do gazdarice i ponudio joj svoje slobodno vrijeme, pomoć i trud u rješavanju nekih problema, u zamjenu za hranu i smještaj. Pristala je. Postao sam menadžer Malambe kampa, na obali malavijskog jezera.

Idućih par dana sam razgovarao s članovima osoblja (koji rade za mjesečnu plaću od $30, što turisti znaju potrošiti u jednom poslijepodnevu), pokušavajući doći do njihovih prijedloga za poboljšanje suradnje u samom kampu. Nakon par dana sam dobio svega par sramežljivih odgovora, koje bi se mogle svesti na jedan – nedostatak gazdaričina povjerenja. Koje je tu zbog toga što nestaju novci, gajbe pive, hrana, voće. Začarani krug.

Što sam se više trudio popraviti stvari, primjetio sam da se dio osoblja prema meni odnosi drugačije. Ravnodušno. Neprijateljski. Očito im je odgovarala sadašnja situacija, u kojoj se može potkradati, i izmišljati priče staroj gazdarici koja je, u stranoj sredini, nemoćna. Kako mi je gazdarica prirasla srcu, intenzivno sam razmišljao da ostanem neko određeno vrijeme tu, i iz temelja pokušam promijeniti neke stvari. Ono, uhvatiti nekoga u laži ili krađi, dati mu/im otkaz, krenuti ispočetka. S novim pravilima. Ubrzo sam odustao. Zbog jednog jutra, kad se za vrijeme mog doručka skupila ekipa od desetak beach boysa, i pozvala me na razgovor. Pretpostavljao sam o čemu se radi.

'Čujemo da govoriš turistima poštene cijene.', započeo je vođa te opako izgledajuće skupine.
'Da, i?', odgovorio sam ja, još uvijek žvačući doručak.
'Gledaj dečko, situacija je ovakva. Mi ovdje poslujemo godinama. Zarađujemo za život i prehranjujemo obitelji prodajući turistima suvenire, izlete čamcem, organizirajući roštilj-partije na plaži, i slično. I odjednom si se stvorio ti, Mzungu koji se udomaćio, i koji nam, govoreći turistima poštene cijene naših usluga i proizvoda – kvariš posao. Ovdje smo se skupili kako bi porazgovarali s tobom, i zamolili te da to više ne radiš.', poentirao je lik.
'Znači, tražite od mene da lažem? Kada mi turisti dođu i pitaju koliko sam ja nešto platio, očekujete da lažem?, upitao sam, primjetivši kako neki od okupljenih nervozno poskakuju u mjestu.

'Ne moraš im lagati', nastavio je Glavni. 'Samo im prešuti. Jer, na kraju krajeva, mi smo ti koji vuku konce u Cape Maclearu. Mi kontroliramo sve. Smještajne kapacitete, lokalne trgovine, policiju. Bila bi šteta da budemo primorani vući neke nepopularne poteze kako bismo zaštitili naš posao.', završio je govor i udaljio po plaži, dajući znak ekipi da ga slijedi.
Sam u svom čamcu na obali, uvukao sam malavijski lijek protiv depresije, i shvatio. Nemam ja tu što tražiti. Nemam ja tu što mijenjati. 'U široke si se gaće obuka', rekla bi stara narodna. Samo sam prolaznik. I kakve god imao ideje, i koliko god one bile dobre, plemenite ili revolucionarne, ubrzo ću otići. I sve će se vratiti na staro, jer je ljudima koji kolo vode to u interesu. Za promjenu je potrebno neko vrijeme ne mijenjati okolinu.

Čak se i akcija čišćenja plaže i plićaka pretvorila u fijasko – svi su bili zainteresirani sudjelovati i pomoći, ali se na kraju sve svelo na to tko će preuzeti zasluge za organizaciju, tko će tražiti novčanu pomoć od vlasnika smještajnih kapaciteta, tko će primiti poticaje od međunarodnih neprofitnih organizacija…opet, sve je bilo u novcu.

Odustao sam. Od Cape Macleara, i od ljudi u njemu. Razmišljao sam o skorom pokretu dalje. Prvi put mi se desilo da boravim u nekom mjestu usprkos ljudima, a ne zbog ljudi.
I onda sam, kako to inače ide kad si razočaran svijetom oko sebe, upoznao Kay.

Kay je lokalka, ali različita od svih ostalih jer me nije gledala kao vreću novaca i izlaz iz teške životne situacije. Nije me htjela iskoristiti. Barem ne novčano. Tome je kumovala činjenica što je iz imućnije obitelji, i što je menadžerica jednog od smještajnih kapaciteta. I što je – kul cura. S njom sam nastavio igrati bao, raspravljao o šugavom položaju žena u Africi (obavljaju 90 posto posla u i oko kuće, dok se mužjak socijalizira po selu), ustvrdio kako mnoge humanitarne udruge po Africi služe prvenstveno za izvlačenje novaca, promatrao kako rješava svakodnevne prepreke na svom poslu, i – učio.

Dva dana kasnije preselio sam u njenu drvenu kućicu, i tamo ostao do kraja svog boravka u Cape Maclearu. Bilo je to lijepo mjestašce. Također na par koraka od jezera, ali daleko od sviju. Družeći se s Kay i njenim prijateljima, vraćala mi se polako vjera u ljude. Počeo sam se igrati – u jezero sam ulazio zajedno s lokalnim klincima natječući se u akrobacijama pri ulasku. Po mrklom mraku sam lutao selom i tražio određeno stablo s mirisnim cvijetom, uz pomoć zbunjenih i zaigranih lokalaca. Nekad je potrebno samo malo igre za zaboraviti probleme.

Savladavao sam osnove lokalnog Chichewa jezika, pripremao jela od par sastojaka koji su se mogli nabaviti na okolnim štandovima, otkrivao zabačene dijelove sela, meditirao nasred nogometnog igrališta. Slušao sam zvukove oko sebe. Koze. Plač djeteta u daljini. Ptice. Golubovi. Koji se glasaju kao u Zagrebu. Pronašao sam mir, iznova. I odlučio da je vrijeme za ponovni polazak. Kenijski susret s ocem neumoljivo se približava. Podignuo sam palac, sjeo na prvi kamion prema sjeveru, usput svratio do obližnjeg bankomata podignuti nešto novaca s MasterCard kartice, i nakon nekoliko sati stigao do Livingstonije.

Zadnjih desetak kilometara prešao sam pješice, u društvu lokalnih žena koje taj teški put prelaze gotovo svaki dan, nakrcane vodom i namirnicama. Po dolasku na vrh brda posjećujem dva kampa u predivnom okruženju, ali odlazim čuvši cijenu. Odlučujem se na treću i posljednju opciju – lokalna kućica koju su brat i seka lokalci pretvorili u sobu koju rentaju zalutalim turistima. Čučavac, grijanje na vatri vode za tuširanje, nedostatak struje, listovi iz bilježnice umjesto wc papira.

Brat i sestra su bili dobri domaćini. Kuhali su mi, pokazivali selo, pričali o svom teškom životu. Sestra je imala jako natečenu nogu, ali nemaju novaca da ode do doktora provjeriti u čemu je problem. Bolovi ju pak nisu sprječavali da veselo pjevuši katoličke pjesme, u isto vrijeme me ispitujući idem li u crkvu. Taman kad sam se spremao odgovoriti, do nas je uplašeno dopuzao jedan pas, kojeg je naša vjernica iz sve snage odalamila papučom po njušci. Brat mi je njen, nešto kasnije, ponudio usluge nekih seoskih djevojaka, kako bi mi noć protekla brže.
Sutradan sam otišao ća.

Čekajući prijevoz do glavne ceste sjeo sam s par lokalnih momaka i pridružio im se u razgovoru. Ponudio sam ih s par keksa koje sam imao uz sebe, što je rezultiralo njihovim međusobnim pogledima i komentiranjem. Kad sam ih upitao u čemu je problem, nasmješeno su mi odgovorili: 'Ovo nam je prvi put da nas Mzungu ponudi nečime.' Knedlu u grlu sam pogurnuo malavijskim specijalitetom – rumom koji su pijuckali moji novi prijatelji, pakiranog u plastične vrećice od 5 ml. Tu večer sam završio u svom šatoru, ponovno na obali malavijskog jezera, ali u mjestu zvanom Nkhata Bay. U obližnjem sam hostelu upoznao Izraelca koji je ovdje već par mjeseci, radeći ono što sam ja radio u Malambeu – vodi hostel u zamjenu za hranu i smještaj.

Pitao sam ga kako se snašao na poslu, je li pokušao mijenjati neke duboko ukorijenjene probleme, s kojima sam ja imao doticaja u Cape Maclearu. Nasmijao se, pa mi ispričao priču. Par dana nakon dolaska zahtjevao je od jednog konobara da malo češće obilazi goste i pita što će popiti. Kako je dotični bio podosta lijen, novopečeni menažer mu je, nakon par opomena, udijelio otkaz. Par dana kasnije mu je na vrata došla – policija. Pretresli su mu sobu, našli tri sjemenke (!) marihuane, i uhitili ga. Usprkos tome što je prolazio kroz pakao malarije tih dana. Iz pritvora su ga pustili kada je platio 20 tisuća novaca mita (cca 50 eura – velik novac u Malaviju).

Dobro da se ja nisam petljao u takve eskapade u svom Cape Maclearu. Tko zna što bi murja meni našla. Podmetnula, mislim. Idućih par dana sam, čekajući neku vrstu prijevoza preko jezera do Tanzanije, proveo igrajući bao s novim konobarom u hostelu, upoznao par koji pješači od Cape Towna do Caira (do ovdje im je trebalo 10 mjeseci), i od jedne djevojke koja je izazovno lizala lizalicu dobio odgovor 2000 kad sam ju pitao za smjer i udaljenost do mjesta kojeg sam tražio. Mislim da joj engleski nije bio baš najbolji. Ali sam shvatio na što cilja s ta dva soma.

Od radnika sam u luci saznao da bi sutra trebao ići jedan čamac prema Tanzaniji. Došao sam ujutro, čamac je bio tamo, spreman me prevesti. Ali, nije bilo carinika na dužnosti. Subota. Što je značilo – ne mogu dobiti žig u putovnici, pa ne mogu ni napustiti Malavi. Čamac je otišao, bez mene. Sutradan je stigla nedjelja. Neradna. U ponedjeljak se očekivao novi čamac, ali i carinik na dužnosti. Nije se dogodilo, jer je bila oluja, popraćena jakom kišom. U utorak je sve bilo spremno – dogovorio sam se s gazdom čamca, dobio sam žig u putovnici, i mogao sam krenuti. Čamac je bio prepun vreća sa šećerom, a jezero valovito poput Indijskog oceana.

Trebala nam je čitava vječnost da pristanemo, zbunjivalo me usporavanje nadomak obale tik prije nego se spustila noć. Pristali smo po mrklom mraku, pa sam shvatio – jezero sam prešao sa švercerima. Plaža je bila prepuna ljudi i kamiona koji su pod svjetlima svjetiljki natovarala šećer na kamione. Ni znaka civilizaciji, a kamoli carinskom službeniku koji bi mi trebao izdati vizu.

Dobrodošao u Tanzaniju!