Spojite se s nama

Bok, što tražiš?

SheShe

Lifestyle

Tomislav Perko: Na putu prema dolje

Prvi pokušaj autostopiranja u Južnoj Americi

Nakon nemile epizode s kradljivcima ruksaka u Limi, nismo dugo razmišljali – sutradan smo se probudili, uhvatili lokalni bus do predgrađa glavnog peruanskog grada, i krenuli u potragu za dobrim mjestom za podignuti palčeve prema sjeveru. Prvi pokušaj autostopiranja u Južnoj Americi!

Na svakom kontinentu, kao i u svakoj državi koju sam posjetio – ljudi vas odgovaraju od ovog načina transporta, jer je opasan. Jer su čuli za neko negativno iskustvo. Jer se brinu za vas. Kao što je nas uvjeravala i ulična prodavačica kave s kojom smo popričali prije nego ćemo krenuti sa stopom – Es muy peligroso! I sve to valja uzeti u obzir, odvagnuti pluseve i minuse (u principu – koristiti zdrav razum), i donijeti odluku. Kao sa svim u životu.

peru 1Kako je u našim glavama ista vjerojatnost da će nas sjesti kamiondžija koji je u slobodno (ili u radno) vrijeme serijski ubojica autostopera, ili da će nas, vozeći se u autobusu, nesavjesni vozač survati u provaliju, odabrali smo jeftiniji i, zapravo, praktičniji način. Nerijetko je autostop brži i udobniji način prijevoza, posebice u zemljama sa sporim i neudobnim javnim prijevozom. I tako smo nakon dvije minute čekanja zaustavili kamion koji ide ravno do našeg odredišta – Chimbotea.

Izmjenili smo par osmijeha s vozačem, i uskoro se vozili Panamericanom – najduljoj cesti na svijetu, koja se prostire od Aljaske do juga Argentine, protežući se na gotovo 50.000 kilometara, uz samo jedan prekid – 159 kilometara dugačak prijelaz is Srednje u Južnu Ameriku. Prizori oko nas su nas oduševili – s desne strane su nas ograđivale ogromne pješčane dine kojih se ne bi ni Sahara posramila, a s lijeve je bila litica koja je padala prema uzburkanom Tihom oceanu. Vozač je bio smiren, vedar, netih i neprepričljiv – ulijevao je povjerenje. Taman ono što smo trebali vozeći se između dvije vatre, pogotovo kad smo nakon par kilometara prošli pored kamiona prevrnutog na bok, s pola tereta palog preko litice.

Ali litice su ubrzo bile iza nas pa smo mogli malo odahnuti i opušteno uživati u pustinjskom krajoliku. Nisam imao pojma da ću naći pustinju u Peruu. Niti sam imao pojma da je Lima, nakon Caira, najveći grad na svijetu izgrađen u pustinji.

peru 2

S vozačem smo, koji ne priča ni riječi engleskog, imali besplatne lekcije španjolskog – još jedna pogodnost koja dolazi s autostopom! Mare je hablala španjolski puno bolje od mene, ipak je iza sebe imala osmomjesečno lutanje po ovom dijelu svijeta od prije par godina, pa sam ja pretežno slušao i upijao. Naučiti španjolski mi je bio jedan od razloga dolaska u Južnu Ameriku, iako bi moglo biti teže od očekivanog – nisam računao da ću pored sebe imati djevojče s kojim mogu pričati na naški, i samim time ne biti prisiljen non stop koristiti lokalni jezik.

Na pola puta do odredišta stali smo u peruanskoj Macoli kako bismo isprobali ceviche – lokalni specijalitet i ponos nacije, koji se spravlja od svježih fileta sirove ribe, toćanih u limetinom soku, a servira se uz luk, kukuruz, slatki krumpir i još štošta, ovisi u kojem ste restoranu. Naša ocjena – neobično, ali jako fino!

S prvim znacima noći stigli smo u Chimbote, i našli se s Jamesom i Gigi, našim domaćinima. I glavnim razlozima našeg dolaska u malo poznati grad 400-injak kilometara sjeverno od Lime.

I ovdje smo isprobali poznati recept izabiranja destinacija koje ćemo posjetiti – kako smo od Lime do Mancore (mjesta na sjeveru Perua gdje ćemo volontirati par tjedana) imali oko 1200 kilometara, podijelili smo put na tri dijela (ovisno o državama, autostopom u prosjeku prelazim između 200 i 500 kilometara dnevno), pogledali koji su gradovi na putu, našli par interesantnih ljudi na CouchSurfingu, poslali im mejlove, neki od njih su nas pristali ugostiti u svojim domovima, i to je to. Potrebno je nešto sitno planiranja, internetiziranja, ali i doza opuštenosti – nikad ne znaš što se u zadnji čas može promijeniti…

James i Gigi su nas dočekali ispred svog stana, gdje su upravo započinjali s poslom – prije par tjedana su na ulici počeli raditi tacose, a kako je James Amerikanac, nazvali su ih Tacos El Gringo. Ubrzo se po gradu proširio glas, i sad su već imali dobro uhodan posao. Kada sam probao taj meksički specijalitet, znao sam i zašto. James se u slobodno vrijeme bavi i žongliranjem, pa kad mu je dosadno ili treba nešto novaca, uzme pribor (od loptica do mačeta), ode do prvog raskrižja i u pauzama između zelenih svjetala na semaforu zarađuje za život.

Sami grad nije nešto senzacionalan – jedan je od najvećih ribarskih luka u zemlji, centralna tržnica je šarena i prepuna vreve, i sve se odvija oko glavnog gradskog trga – Plaze de Armas, koje je je zapravo i ime svakog glavnog gradskog trga u gotovo svim gradovima u Peruu. Navečer smo imali našu klupicu, nasmiješeni smo odbijali prodavače raznih slastica, popričali s Djevojkom s Najtužnijom Tetovažom – prijateljicom naših domaćina, te imali interesantan susret s mladićem u odijelu i kravati koji nam je došao propovijedati o vjeri.

I tako smo, dva dana nakon dolaska, nakon druženja s našim domaćinima i nakon par đireva po gradu, odlučili krenuti dalje. Mancora nas i dalje čeka. Odlučili smo i dalje ne mijenjati stil putovanja – uzeli smo natrpani kombi, najčešći oblik javnog prijevoza u Peruu (zanimljivo je koliko Azija, Afrika i sada Južna Amerika imaju zajedničkog, barem što se tiče sredstava javnog prijevoza), do sjevernog izlaza iz grada i podignuli palčeve.

peru 3

Iako Peruanci imaju svoj naziv za autostoptirar dedo (izvući palac), ne može se reći da svi shvaćaju što radite pored ceste s izvučenim palcem. I opet, kao u zemljama Azije i Afrike, imate puno posla objašnjavajući raznim taksijima, kombijima i osobnim automobilima u ulozi javnog prijevoza što radite i na koji način želite doći do idućeg grada. Ali uz malo strpljenja i proučavanja kada treba dignuti palac, a kada ne, nađete upravo ono što vam treba. Prijevoz u kamionetu do idućeg velikog grada – 130 kilometara udaljenog Trujilla. Taman na pola puta do planiranog odredišta za taj dan – Chiclaya.

Nakon još jedne lekcije španjolskog, vozač nas ostavlja na ulazu u grad, jer se tamo cesta razdvaja – jedna ide prema centru, a druga prema zaobilaznici i dalje prema sjeveru. Nedugo zatim staje lokalac u starom VW hipi kombiju, i veselo nas zove da uđemo unutra. Vozi nas zaobilaznicom, ali ubrzo skreće prema gradu. Govorimo mu da nas ostavi na zaobilaznici, ali uvjereno govori da ne brinemo, da zna odlično mjesto za nastaviti sa stopom. Deset minuta kasnije, ostavlja nas u centru grada. Put do pakla popločen je dobrim namjerama. Ili put do centra grada, kako god.

Jedna od važnijih lekcija kod stopiranja – nemojte završiti u centru grada. Jer od tamo opet morate hvatati neku vrstu javnog prijevoza do predgrađa kako biste mogli nastaviti sa svojim naumom. A ako vam se to ne radi, ako je noć blizu, ili ako je prijevoz jeftin – nekad odaberete lakši način – kupnju autobusne karte za preostalih 200-injak kilometara. Što smo mi i napravili.

Dok smo čekali da autobus krene, posjetili smo obližnji ulični štand na kojem su tete pripremale i prodavale hranu, i gdje sam ja uzeo obilni ručak koji je obuhvaćao juhu, salatu i glavno jelo za 5 solesa (cca 10 kuna). Mare je uzela samo salatu. Koju nam nisu ni naplatili. I koja joj je bila malo čudnog okusa.

peru 4

I eto još jedne lekcije na putovanjima, pogotovo u nerazvijenijim zemljama – iako je ulična hrana najjeftiniji, najlokalniji i najpraktičniji način prehrane, ujedno je i najriskantniji. Neizbježno je da će vas zadesiti trovanje hranom. Ali s druge strane, mišljenja sam/smo da je tijelo dobro što prije naviknuti na lokalne bakterije, pogotovo ako se mislite zadržati u tom dijelu svijeta neko duže vrijeme. Ako dolazite na kratko, možda si ne možete priuštiti bolove u trbuhu i neizbježnu avanturu odlaženja od sobe do toaleta svakih dvadesetak minuta. Mi vremena imamo.

Proveli smo bolesnu noć u jeftinoj hotelskoj sobi u Chiclayu od kojeg nismo baš puno toga vidjeli, te sutradan, još uvijek malo iscrpljeni, sjeli na autobus za Mancoru.

Uslijedile su autobusne avanture. Prvi korak je – predaja putovnice prilikom kupnje karte. Svaka karta ima ime i prezime na sebi. Drugi korak je izlazak iz čekaonice, prilikom kojeg se ponovno uz kartu mora pokazivati putovnica, te ostaviti otisak kažiprsta. Korak treći je sami ulazak u autobus i prolazak pored zaštitara koji vas pregledava s onim aerodromskim detektorom metala. Posljednji korak, kad ste se već smjestili na svoja mjesta i odsmijali pretjeranim provjerama, je u obliku čiče koji ulazi u autobus s malom kamerom i snima lica svih putnika.

Vožnja autobusima je zapravo mnogo zanimljivija nego sam o njoj imao mišljenje zadnjih godina palciranja po svijetu. Čak i ne računajući silne provjere prije polaska. Na miru ste. Ne morate ni s kim dijeliti svoju životnu priču ili slušati njihovu. Možete čitati knjigu. Možete pisati. Možete slušati glazbu. Učiti španjolski. Možete gledati neki sinkronizirani holivudski film. Možete svirati ukulele. Možete uputiti par osmijeha i riječi petogodišnjoj djevojčici koja sjedi preko puta vas. A ona vam ih može vratiti. Kao što može pri izlasku iz autobusa doći do vas, u pratnji svoje mame, i pružiti vam malu crvenu vrećicu u kojoj se nalazi par igračaka, i mahnuti vam pa-pa.

Magija je prisutna i u autobusima!

A nakon par sati drndanja u autobusu, magija nas je čekala i u Mancori – u obliku najtanjeg mjeseca i prepunog zvjezdanog neba. Nešto što još nismo vidjeli u Peruu, od silne magle, oblaka i svjetala iznad gradova u kojima smo odsjeli. U Mancori toga nema – malo seoce na sjeveru zemlje, s par tisuća stanovnika, u kojoj je uvijek ljeto. I upravo ju ta činjenica smješta na drugo mjesto najposjećenijih turističkih odredišta u Peruu – odmah nakon Cusca.

Iz centra Mancore uzeli smo mototaxi (poznat kao i rikša ili tuk-tuk – opet poveznica s Azijom i Afrikom) do Las Positasa, mjestašca nekih 5 kilometra južnije, gdje je smješten KiChic, još uvijek neotvoreni hotel u kojem ćemo volontirati idućih tjedana. I o kojem nismo puno toga znali, osim da je smješten na plaži, da ima šest soba za goste, da se kuhinja bazira na vegetarijanskoj/sirovoj hrani, i najviše od svega – kako izgleda.

peru 5Na prašnjavoj ulici, iza malog drvenog mosta,  dočekala nas je Cristina, vlasnica hotela. Izgrlila nas je, i iskreno izrazila zahvalnost što smo došli i što ćemo joj u narednih par tjedana pomoći u dovršavanju poslova oko otvaranja hotela, njenog dugogodišnjeg sna.

Uzvratili smo joj istom mjerom, pojeli preukusnu večeru koju nam je servirala, pošli u noćni obilazak hotela, smjestili se u kućici za volontere, na terasi još malo pogledali divno zvjezdano nebo, poželjeli par želja uz padajuće zvijezde, i sretni otišli u krpe.

Click to comment

You must be logged in to post a comment Login

Leave a Reply

Više

Putovanja

Hladnoća vam lagano rumeni lice i razmišljate o tome kako bi bilo sjajno pobjeći na neki divan wellness i uživati u predivnim pogledima, vrućim...

Zanimljivosti

Uvala Zavratnica se ne naziva bez razloga biserom naše obale – to je jedna od naših najljepših uvala.

Putovanja

Kalelarga, crkva Sv. Donata, Kneževa i Providurova palača odvode u neka davna i zaboravljena vremena

Zanimljivosti

Pelješac se vratio u zlatno doba, u vrijeme kada je poluotok bio pomorsko središte Mediterana.

Advertisement

Impressum


Medijski mali servis j.d.o.o. Sva prava pridržana.