Naivna sam, zar ne?

U prenesenom značenju riječ naivan znači ograničen. Očito sam doista ograničena jer mislim i osjećam da možemo drugačije. Kvalitetnije i humanije.

Ne može!

Toliko smo zatvoreni u priče vlastitog uma da ne vidimo nikoga, a očekujemo da oni nas vide.

Stvorili smo granice. Granice u glavama, srcima i na planeti. Izmislili pravila koja se moraju poštovati. Neka su nekad imala smisla ali i dalje ih se držimo k’o pijan plota. Nekad su ljudi živjeli u prosjeku 40 godina, možda da i to uzmemo u obzir. Toliko se toga promijenilo ali mi isto razmišljamo.

Danas smo smislili nova pravila na osnovu starih razmišljanja i ponovo na njima ustrajavamo iako nemaju logike, a humanost da ne spominjemo.

 

„Čovječanstvo je ocean;  ako je nekoliko kapi oceana prljavo, ocean se ne zaprlja.”

Mahatma Gandhi

Zašto ne možemo živjeti i surađivati?

Uvijek je neki problem. Nešto nas dijeli. Ja sam drugačija od tebe. Ti si druge vjere, druge boje kože, voliš krive ljude, iz druge si zemlje i ja znam bolje. Ovo je moja zemlja, moja kuća, moj princip, moj moj moj. A moje je uvijek bolje, pametnije, svjesnije, znanstvenije! I ti moraš kao ja!

Ali svatko ima svoje moje, zar ne?

Zaključili smo da smo jači od prirode i da je tu da nam služi. Mi smo na vrhu lanca i sve ostalo je ispod, zar ne? Smislili smo titule, zakone, pravila, sankcije i zaključili da smo zato bolji.

Ne možeš ti na moju zemlju jer tu stoji neka dogovorena granica. Ne možeš ti u moje srce jer ne poštuješ moja pravila.

Znam da možemo kvalitetnije. Ali ne vjerujemo jer ne vidimo. Šutimo, trpimo, gunđamo, krivimo jedni druge. Mrzimo jedni druge. Ja protiv tebe, mi protiv svijeta pa sad mi protiv virusa. Uvijek je netko neprijatelj. I, naravno, uvijek se moram zaštiti jer me je strah.

Dokad? Zašto? Zbog čega?

Nitko nema razlog koji nije utemeljen u strahu i nepovjerenju. Strahu od bolesti, kazne i naposljetku ali najvažnije smrti. I ne vjerujem nikome i ničemu. Ne vjerujemo sami sebi i u sebe. Svi su tu da mene unište. Pa ću ja prije njih ili ćemo mi skupa njih. Tko jači taj kači.

Glumimo da smo nepobjedivi, najpametniji. A jedan virus pohara svijet. Jedan potres uništi grad. Jedna poplava uništi sve materijalno što si stvorio.

 

“Ljubav i suosjećanje su neophodni, a ne luksuzi.  Bez njih čovječanstvo ne može preživjeti. “

Dalaj Lama

 

A zapravo svi želimo isto i to nam je zajedničko. Da mi je lijepo i ugodno i da su ljudi koje volim sretni. Svatko ima svoju ideju kako to izgleda ali u osnovi smo isti.

Ta zajednička težnja da je meni i mojima dobro opravdanje je za sve ostale gadosti koje radimo. I nauštrb toga mogu svi ostali biti nesretni, ma mogu i umrijeti. Stvarno? To je ok?

Razumijem da smo tako naučili razmišljati. Ali dokad? Zašto? Zbog čega? Ma znam, naivna sam zar ne?

 

„Ako osuđujete ljude, nemate vremena da ih volite.“

Majka Tereza

 

Autorica Ivana Song.