Imam 34 godine i još nisam u četrdesetima, ali već sada primjećujem kako se odnos prema prostoru mijenja. Kod mene, ali i kod žena koje su nekoliko godina ispred mene. Dom više nije mjesto koje treba izgledati impresivno, nego mjesto koje mora biti funkcionalno, mirno i usklađeno s realnim životom.
Razgovarajući s prijateljicama i poznanicama koje su prešle četrdesetu, primjećujem istu promjenu: smanjuje se količina stvari, ali raste potreba da ono što ostaje ima jasno značenje. Ne sentimentalno značenje radi sentimentalnosti, nego stvarnu vrijednost – funkcionalnu, emocionalnu ili estetsku.
Rastajanje s predmetima kao proces osobnog rasta
Psihologija potrošnje već godinama govori o konceptu “proširenog ja” (extended self), prema kojem predmeti koje posjedujemo postaju dio našeg identiteta. Istraživanja provedena na University of Minnesota pokazuju da ljudi stvari doživljavaju kao produžetak vlastite priče. Zato je rastajanje s njima zahtjevno. Ne rješavamo se samo materijalnog objekta, nego i verzije sebe koja je s tim objektom povezana.
U dvadesetima i ranim tridesetima često kupujemo iz ambicije. Stan punimo stvarima koje simboliziraju život koji gradimo ili kakav želimo imati. Nakon četrdesete, kriterij se, prema iskustvima žena s kojima razgovaram, mijenja. Stvari se procjenjuju prema tome podržavaju li stvarni, aktualni život, a ne buduću projekciju.
Psihološka istraživanja o životnim tranzicijama pokazuju da srednja dob često donosi pomak s vanjske validacije prema unutarnjoj stabilnosti. Stručnjaci sa Stanford University u radovima o razvoju u odrasloj dobi ističu da se u tom razdoblju smanjuje potreba za dokazivanjem, dok raste potreba za dosljednošću i osobnim mirom.
Ta se promjena jasno reflektira u prostoru. Dom više nije prezentacijski alat ni potvrda uspjeha. Postaje funkcionalna baza. Kvaliteta dobiva prednost nad kvantitetom, trajnost nad impulzivnom kupnjom, a jednostavnost nad vizualnim viškom.
I sama primjećujem da mi prostor s manje stvari omogućuje veću koncentraciju i jasnije razmišljanje. Budući da i dalje živimo kao podstanari, spavaća soba mi je ujedno i radna soba. Iako imam svoj kutak, jednostavno mi je postalo opterećujuće u prostoru imati toliko stvari, a koliko puta tjedno ponovim rečenicu: „Jedva čekam imati naše i odvojenu spavaću od rane sobe“, vam ne mogu niti nabrojati.
Emocionalna i psihološka komponenta pospremanja
Utjecaj prostora na mentalno stanje potvrđuju i istraživanja. Studije objavljene u časopisu Personality and Social Psychology Bulletin pokazuju povezanost između percepcije nereda i povišene razine kortizola, osobito kod žena. Prostor u kojem živimo izravno utječe na koncentraciju, razinu stresa i osjećaj kontrole.
Nakon četrdesete, prema iskustvima žena s kojima razgovaram, briga o energiji i mentalnoj stabilnosti postaje važnija od dojma koji prostor ostavlja na druge. U tom kontekstu, pojednostavljivanje doma nije estetski hir, nego racionalna odluka.