Spojite se s nama

Bok, što tražiš?

SheShe

Horoskop

Naš duuuuuuuuugi vikend

Savladavanje prepreka na putu do – mora.

I treći put smo dobili priliku za posjet Novalji. Iako službeni put za supruga, svi smo se poveselili. Ja, doduše, samo nakratko. Sjetila sam se pakiranja i cjelokupne prateće procedure. Sama ludnica počela je već u nedjelju prilikom prigodnog šopinga. Uz silne stavke na pameti zaboljela me glava i u jednom trenutku presjeklo u trbuhu – ti dani u mjesecu su stigli.

No, nema odustajanja. Ipak, sada je pet dana (dva više od onih, kako sam nedavno zaključila, tri idealna) stajalo pred nama, onaj famozni duuuugi vikend kada su svi koji su bili iole u mogućnosti pohitali južnije.

I mi smo se našli u toj koloni odmah nakon Lučkog, zbog sudara na 20-i-već-nekom kilometru, obavijestili su na radiju. I ubrzo je naše putovanje zadobilo aromu – rigotine. Iako smo se trudili krenuti što ranije, uvijek bi se još samo jedna torba ispriječila naumu. Zarobljeni autima kolone u maniri najvećih razmjena turista, stereo plač parao nam je uši i živce.

Nespretno otkopčavam i vadim iz sjedalice malu nesretnicu i stavljam je u krilo nastojeći je smiriti. Zelenooko čudovište progovara iz druge dok skidam mokru odjeću s prve. Naravno, zaboravila sam pripremiti rezervnu odjeću. Gužva se raščišćava i ubrzo nailazimo na prvo odmorište, asfaltnu oazu. Vadim kovčeg iz bunkera i kopam po njemu nasred ceste na uvid svim prolaznicima. Lekcija vrijedna spomena.



Kako nastavljamo, stražnji red polako usne kako se kilometri prema moru smanjuju. I taman ga ugledasmo, na vratima Vratnika, kada serpentine prema Senju zadaju novi udarac. Druga je bila na redu s reportoarom svog doručka. U strahu da ne probudi mučke uspavanu sestru, opet se oglušujem o sigurnosne savjete i propise i primam je sebi te lagano smirujem.

Možda neki čitatelji znaju da sam već neko vrijeme u potrazi za poslom. Došla sam i do finalnog kruga za jednu američku tvrtku koja je ozbiljno razmatrala moju ponudu. I tada, na praznik, Dan antifašističke borbe, na putu prema dolje, zvoni mi mobitel. Broj unknown. Zove me žena iz tvrtke potencijalnog poslodavaca.

„I have one last question for you. Do you have time?“
„Sure“, odgovaram bacivši pogled na dijete u krilu i muža s ubojitim pogledom na licu. Provjeravaju moju spremnost i snalaženje u iznenadnim situacijama. OK, mogu ja to.

„What will this job mean to you, if you get it?“

Ponavljam pitanje kako bih dobila na vremenu za razmišljanje, šaltam se na engleski i odgovaram nastojeći prodati sebe, ideju o sposobnoj poslovnoj ženi, o svojoj predanosti…
Zvuk mobitela probudio je usnulu koja počinje izbacivati repete. Maramicom pokušavam umanjiti nastalu štetu gurajući joj dudu kako bi prestala plakati dok pričam u mobitel koji držim drugom rukom…

Iako na kraju nisam dobila taj posao, što mi je iskreno i laknulo, cijela „nemoguća misija“ situacija pokazala mi je da mogu, da umijem baratati s oba svijeta, poslovnim i majčinskim, hladne glave. Naravno, kada situacija zahtjeva. A niti jedna nije nepremostiva. Ipak, neke stvari nisu nisu vrijedne vlastite slobode i obiteljske žrtve.

Nakon toga, nastavili smo u nešto mirnijem tonu. Djeca su ponovno zaspala, jedna i dalje kod mene, druga u sigurnosti svoje sjedalice, a mi smo šutili. Pod izlikom da ne probudimo djecu, izbjegavali smo velikog slona u automobilu – moju spremnost za prihvaćanje nemogućih uvjeta posla i njegovo neslaganje s istim.

Uz more s desne strane i kolonu ispred, polako smo uplovili u pristanište Prizna. Presvukla sam djecu i krenule smo kupiti kartu. Naviknuta plaćati plastikama svih boja i šara, nisam ni pomislila još u Zagrebu da bi ponešto keša bilo dobro imati na putu. Usotalom, već su nam skidali s računa na istom pristaništu.

„Oprostite, POS nam ne radi“, vraća mi gospodin karticu.
„OK, imate li bankomat u mjestu“, naivno pitam. „Ne, možda u Jablancu.“
„A-ha. Hvala“. Zovem muža u panici, gledajući kako se trajekt puni i kolona pomiče. Sve skupa kad se zbroji imamo 30 kn premalo.

„Molim Vas, možete li ipak probati provući, nema nikoga, pa ima vremena“, trepćem okicama, strateški posjevši cure na pult.
„Sumnjam. Kolegica je maloprije isparala šest slipova…“, objašnjava dok ipak pokušava dobiti signal. Uspjelo je, slip izlazi uz moj uzdah oduševljenja.
„Hvala, hvala vam“, grabim kartu i brzo se utovarujem s djecom u auto već tik do ulaska na trajekt.
„Nisi uzela R1?“, pozdravlja me pri ponovnom susretu.

Vožnja brodom oduševljavala je cure, dok smo gledali u otok kao terru desideru. Srećom bili smo parkirani prvi u redu. Dok je on izlazio s autom, primila sam 25 kg djece pod ruke i potrčala na kopno.

Napokon. Još samo nekoliko minuta djeli nas od osvježenja, zaborava na sve peripetije i neugodnosti.
Na moru smo…

Dvojceki.com

Click to comment

You must be logged in to post a comment Login

Leave a Reply

Više

Savjeti i preporuke

Kako bi ljeto dočekali spremno, krajnje je vrijeme za aktivaciju.

Putovanja

Netko je mudar davno rekao Kad pogledam more, čini mi se da njegovi valovi nose moju tugu – pa svi kojima je potreban odmor...

Život u dvoje

Nekoliko je slatkih jednostavnih, zanimljivih i romantičnih ideja.

Ljepota

Koliko ćete uspjeti zadržati brončani ten, prije svega ovisi o vašem tipu kože, ali i u nekoliko malih trikova koji će vam pomoći da...

Advertisement

Impressum


Medijski mali servis j.d.o.o. Sva prava pridržana.