Puno puta u životu sam nekog radi nečeg čekala. Nekad bih dočekala, češće bih čekala uzalud.
Uvijek tako, čekajući nekog radi nečeg sasvim banalnog ili nečeg stvarno bitnog, osvijestila sam da mi život, ustvari, prođe čekajući.
Čekajući da odem s nekim na more, čekajući društvo za odlazak na koncert, planinarenje… Čekajući poziv za odlazak na trening, ma bilo što…
Kad se samo sada sjetim koliko sam toga propustila u životu, jer sam nekog čekala, čisto onako da ne idem sama.
Kolike sam koncerte, predstave, izlaske i zalaske sunca, izlete, uživanje u prirodi propustila radi nekog drugog, u ovom trenutku više se ne mogu niti sjetiti tko je bio u igri. Osobe se ne sjećam, ali nosim i dalje u sebi emociju žaljenja za propuštenim trenutkom.
Prije podosta vremena sam odlučila da više nikog za ništa ne čekam.
Pitam jednom, ideš – ne ideš? Ok, kako želiš, ja idem. Ja želim ići.
I ne mogu vam opisati riječima taj osjećaj slobode, nesputanosti, taj osjećaj da nisi nikom ništa dužan, kao što nitko nije niti tebi išta dužan. A opet, s druge strane, živiš život onako kako želiš, iskorištavaš svaki trenutak kako i gdje želiš, bez puno objašnjavanja, bez puno riječi i bez ikakvog pravdanja…
Jedini problem je što si često sam, ako se “biti sam” uopće može nazvati problemom. Ne znam…
Često volim za sebe reći da sam apsolutni i potpuni vuk samotnjak, ako imam društvo – super, ako nemam društvo za neki izlet, plažu ili što god – isto dobro. Ponekad je još i bolje da nitko ne ide sa mnom.
S godinama shvatiš da si sam sebi najbolje društvo i da te nitko ne poznaje bolje od samog sebe. Dobro, čak i sam sebe ponekad iznenadiš nekakvom bedastoćom, barem ja…
Uglavnom, rezime cijele priče, ne čekam više nikog za ništa, sve što mogu sama – odem i odradim sama, bez puno pitanja i pod pitanja.
Živeći tako slobodno i opušteno shvatiš da je život prekrasan i da upravo, kad iskorištavaš svaki životni trenutak na način koji i kako želiš, bez puno očekivanja okoline, živiš jedan sasvim ispunjen život.
Ne znam za vas, ali ja svakako…
