Kada čujete da netko kaže: „Umoran sam“, pomislite li: „I ja isto“? Umor danas više nije iznimka, već je postao identitetska oznaka generacije. Ovdje ne govorimo o umoru koji proizlazi iz medicinskog stanja, već umoru koje proizlazi iz života. Umoru koji je nastao iz osjećaja potrošenosti, burnouta, previše briga, previše obaveza… Od ljudi koji nam crpe energiju i mnogo drugih svakodnevnih stvari i situacija koje nam konstantno uzimaju energiju. Stalna dostupnost, društvena očekivanja i emocionalno preopterećenje su toliko česti osjećaji, pogotovo kod nas milenijalaca, da ćemo često reći: „Treba mi odmor od života“.
Umor koji nema dijagnozu, ali ima uzrok
Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) prepoznaje burnout kao sindrom povezan s kroničnim stresom na radnom mjestu. Međutim, velik broj žena ne osjeća se iscrpljeno isključivo zbog posla. Riječ je o širem fenomenu – kombinaciji profesionalnih, obiteljskih, emocionalnih i digitalnih zahtjeva.
Američko psihološko udruženje (APA) u svojim izvješćima o stresu kontinuirano upozorava na porast razine iscrpljenosti povezan s osjećajem stalne dostupnosti i nemogućnosti “isključivanja”. Digitalna komunikacija briše granice između rada i privatnog života, ali i između javnog i osobnog prostora. Notifikacije su postale produžetak radnog dana i društvenog života.
Postoji sedam vrsta umora
Psihologinja dr. Saundra Dalton-Smith govori o sedam vrsta umora: fizičkom, mentalnom, emocionalnom, socijalnom, senzornom, kreativnom i duhovnom. Mnoge žene koje tvrde da su “stalno umorne”, a zapravo nisu fizički iscrpljene nego emocionalno i socijalno preopterećene.
To u praksi to izgleda ovako: posao, poruke, obiteljske obveze, prijatelji, organizacija, planiranje, emocionalna podrška drugima. I sve to uz pretpostavku da smo stalno dostupne svima u svakom trenutku. Dok pišem prethodnu rečenicu, postajem svjesna da osjećam čak mali nalet bijesa, jer je toliki pritisak na nama. To je umor od komunikacije, od očekivanja, od konstantne potrebe da budemo uključene, htjele mi to ili ne.
Upravo sam o toj situaciji razgovarala sa suprugom kojem sam objašnjavala da sam umorna od količine obaveza – osim svog posla, tu je briga oko organizacije kupnje, što treba kupiti i kada (ako on ide, napisati mu što sve treba iz dućana) ili onda jednostavnije, naručim online dostavu. Ako tome dodamo brigu oko toga jesu li svi računi plaćeni, kombiniranje rasporeda za druženje s prijateljima i obitelji pa do planiranja godišnjeg odmora, gdje ćemo, kada i računanje gdje je jeftinije, tko će čuvati mačku, umorim se samo od toga što sam sve ovo napisala.
Uz to, nemojmo zaboraviti na obiteljske toksične odnose i nepotrebne rasprave, sastanke koji su mogli biti email i slušanje tuđih problema iznova i iznova, na kraju dana samo bismo ležale i gledale u zid bez da nas itko dira i pita nešto.
Zašto se stalno opravdavamo?
Nakon razgovora s terapeutom, shvatila sam da mi u danu treba više prostora za moju energiju i mir, jasnije postavljenih granica, privatnih i poslovnih, a ne da mi treba više vremena u danu.
Razgovarajući s prijateljicama i kolegicama, shvatila sam isto tako da jedan od najvećih problema nije sam umor, nego potreba da ga opravdamo. “Umorna sam jer…”, “Ne mogu doći jer…”, “Ne javljam se jer…”. Kao da je neprihvatljivo ne argumentirati zašto nešto ne možemo ili ne želimo. To se specifično odnosi na nas, žene, koje smo odgojene da smo stalno dostupne, brižne za sve, posebno za naše partnere i djecu, i organizirane.
Istraživanja objavljena u Journal of Social and Personal Relationships pokazuju da jasno postavljanje osobnih granica korelira s većim zadovoljstvom životom i nižom razinom anksioznosti. Ljudi koji znaju definirati svoje kapacitete dugoročno imaju stabilnije odnose.
No u praksi, svako povlačenje često se interpretira kao osobna uvreda. Ako smanjite kontakte, manje se javljate ili odbijete susret bez detaljnog objašnjenja, riskirate etiketu hladne, distancirane ili nezainteresirane osobe. Govorit će o vama iza leđa, a odnos koji je nekada bio sjajan, ostavit će gorak okus u vašim ustima samo zato što ste se htjeli odmoriti. To stvara dodatni pritisak – ne samo da smo umorne, nego se zbog toga osjećamo krivima.
Nemam kapaciteta javiti se
S druge, ili sada već treće ili pete strane, moram istaknuti da sam jako sretna što u životu imam ljude koji vrlo jasno povlače granice i poštuju tuđe. „Nisam spremna o tome sada razgovarati“, „Ne mogu doći“, „Nemam kapaciteta odgovoriti sada na poruku/poziv“ rečenice su koje su mi potpuno promijenile percepciju odnosa i doživjela sam prosvjetljenje.
Zaista postoje ljudi koji nemaju radikalna rješenja, ne rade drame, ne smatraju uvredu ako im se danima povratno ne javiš, već suprotno, daju ti podršku u prostoru koji ti treba. Sama sam počela prakticirati isto. Mnogim ljudima sam počela govoriti da ako ne odgovorim odmah da ću se javiti kada ću moći, ako ne dođem da nije problem u njima, već mi je prijeko potreban odmor. A uzmite u obzir da sam (bila) osoba kojoj su ljudi skoro pa zvali SWAT team na vrata ako u dva sata ne odgovorim na poruku.
Danas svi živimo preopterećeno. Čak i ako ne radimo ništa jedan dan, opet ćemo biti opterećeni jer mobitel stalno zvoni, notifikacije s mreža dolaze, a vijesti i mreže nas bombardiraju brojnim informacijama koje nam podsvjesno stvaraju stres i umor.
Umor kao signal, a ne slabost
I za kraj, bitno je znati razlikovati kliničku iscrpljenost od životne preopterećenosti. Ako umor traje dugo i prati ga nesanica, gubitak koncentracije ili depresivno raspoloženje, potrebno je potražiti stručnu pomoć. No ako je riječ o osjećaju preplavljenosti ljudima i obvezama, rješenje možda nije medicinsko – nego organizacijsko i emocionalno.